...

Priča o jednoj fotografiji: Marshak.

Galerija klasične fotografije započinje objavljivanje niza priča iz knjige Leonida Lazareva “metak za “Takumara”, u kojoj fotograf detaljno analizira životne situacije koje su pratile stvaranje određene slike. U ovom odlomku – povijest fotografije s.Ja. Marshak.

Fotografska oprema

Leonid Lazarev. S.Ja. Marshak, 1964.

Godine 1964. prešao sam Prag uredništva novog časopisa “Horizont”. Primljen sam kao zaposlenik s punim radnim vremenom. Prvi urednički zadatak bio je snimanje pjesnika s.Ja. Marshak. Glavni urednik, dodijelivši mi ovaj zadatak, rekao je:

– Marshak je značajna figura. Trebate okvir za širenje časopisa. Velika. Pokušaj.

Za mene, koji sam odrastao U Zagrebu, na području s ulice Gorkog, pjesnici i pisci stajali su u bronci. Gorki, Majakovski, Puškin. Ime Marshaka, koji je prodro u sve moje pore kroz udžbenike, radio, opazio sam ja-čovjek od bronce. Da je bio živ-to je lijepo i gotovo nevjerojatno. Velika odgovornost pala je na moja ramena, pogotovo jer je ovo prvi zadatak redakcije.

Nisam išao sam pjesniku, sa mnom su bili novinari koji su pisali zvuk i tekst. Tako se razvijao rad u časopisu “Horizont” – jedan je snimao, drugi je napisao zvučno izvješće, treći tekst. Zadatak je napraviti portret. Naravno, to ne mora biti kućno rješenje. To ne bi trebala biti reportažna, slučajna odluka. Ulazimo u njega i nalazimo se u velikoj sobi s vrlo puno namještaja, malih predmeta, zavjesa, puno prašine. Soba je mračna, čak i vrlo mračna. Nisam odmah vidio našeg junaka. Oči su se morale naviknuti na slabo svjetlo. Na nekoj sofi ili čak krevetu sjedi osoba male fizičke razmjere, s deformacijom ramena-desno rame je više od lijevog, s pomalo ravnodušnim umornim pogledom, odvojeno gleda ispred sebe i čeka. U njemu se osjećala fizička slabost. Iza njega su bljesnula dva čelična spremnika kisika. Žena koja je otvorila vrata rekla je da imamo doslovno dvadeset minuta, ne više. Ne osjeća se dobro i treba ga poštovati.

U rukama imam kameru s crno-bijelim filmom, mali set optike, bez bljeskalice, bez dodatnog izvora svjetlosti. Pokušavam raditi odmah, ali ne možete-morate ustupiti mjesto kolegama. Kad je mikrofon uključen i radio novinar postavi pitanje, neetično je snimati. Zvuk kamere može pokvariti snimku. Približavam se, gledam, odlazim dalje, ulazim lijevo, desno, pregledavam sobu. Nije prilagođen za snimanje. Gotovo mrak, neuspjeh svjetla. Čak i ekspozicijski nema dovoljno svjetla, vrlo slabo osvjetljava tu osobu. Kako stvoriti uzorak svjetla na licu? Kako spasiti situaciju. Nesvjesno sam zamislio razgovor s glavnim urednikom ako snimam bez ikakvih promjena. Užasno. Uši počinju crvenjeti. Što učiniti? Izlazim u hodnik i obraćam se ženi koja nas je upoznala:

– Mogu li se zavjese na prozorima pomaknuti?

– Da, molim te. Ali ne dugo. Teško mu je uočiti jarko svjetlo.

Povlačim desnu zavjesu tako da lijeva strana lica svijetli. Zatvorim drugu, pomaknem drugu. Uključujem gornje svjetlo. Ali ispada labava, troma, kontrastna, ne teksturirana slika. Gledam svog junaka. Bore koje ima u velikom broju na licu-očito je to plaćanje za svaki uspjeh, svaki književni redak. Znate, poput otiska sudbine na ruci, očito je taj otisak na njegovom licu. To se može pročitati u svakom njegovom naboru, napetost usana, izgled je pomalo pasivan.

Moji suradnici vade mikrofone i počinju snimati kontra dijaloge između njih. Mikrofoni se miješaju, penju se u kadar. Molim vas da ih malo pomaknete. Počinjem snimati, mislim da je potrebno uzvisiti ovog čovjeka. Snimanje odozdo, uzvisit će ovaj pjesnički klasik. Klečim pred njim, gledam u kameru-lice s izobličenjem. Jagodica s usnama strši naprijed, oči se vraćaju, u kvaru su. U mraku se na stropu pojavljuju neki detalji. Okvir očito nije prikladan u smislu kompozicije. Počinjem tražiti. Ustajem s koljena. Idem s lijeve strane-cilindri se miješaju, a profil osobe je nekarakterističan i ružan. Nakon što sam napravio desetke sličica, pronalazim točku s koje se može i treba pucati. Mirni kut. Snaga okvira prenosi se na izraz lica, ali nema dovoljno svjetla. Ponovno se obraćam gospodarici kuće i pitam Je li stolna svjetiljka Vani.

– Imam jednu na stolu. Donijet ću vam je.

Pruža mi standardnu crnu plastičnu svjetiljku koja se može saviti s vrlo slabom žaruljom. Uključujem. Ona je na prilično pristojnoj udaljenosti od mog junaka, svjetlost od nje se gotovo ne osjeća. Što učiniti? Tražeći svjetlosno rješenje, istovremeno razmišljam kojim objektivom ukloniti. Stavio sam osamdeset i pet milimetara. To je takozvana portretna leća. Ali crtež ove leće u ovom mi se slučaju činio nezanimljivim. Stavio sam pedeset i pet milimetara leće “Takumar – – Japanski objektiv tvrtke “Asahi-Pentaks”. Zahvaljujući njemu, slika se čini boljom, voluminoznijom, kontrastnijom, konveksnijom. Ali što učiniti sa svjetlom? Još jednom se obraćam gospodarici kuće:

– Možda susjedi imaju stolne, prijenosne svjetiljke?

– Da, čekajte.

Čujem kratki razgovor sa susjedima ispred vrata. Pojavljuju se dvije svjetiljke. Jedna slična onoj koja je bila, druga s ružičastim sjenilom. Potonji se odmah skidam bez zahtjeva. Ove svjetiljke stavljam na lijevu i desnu stranu. S lijeve strane bila je prilika staviti svjetiljku na komad namještaja i ispostavilo se da je malo na vrhu. Svjetlost je dobila krutost. Postao je čitljiv kao izvor. To nije dobro. To također nije dobro kao snimanje Blitz frontalni. To je neprofesionalno. Potrebno je stvoriti Nijansirani crtež. Potrebno je stvoriti crtež života ove osobe.

Ne gleda me. Po mom mišljenju, on općenito pomiče pogled s lijeva na desno, ali ne bilježi vidljivo. Vjerojatno nema unutarnje snage usredotočiti se na ono što se događa pred njim. Kako privući pažnju? Kako mu pomoći da se grupira? Ono što mu je najbliže je njegova kreativnost. Moramo ga podsjetiti na njega. Neka me pažljivo pogleda. Ali kako…? Kad sam počeo graditi okvir počevši od vrlo velikog-tijelo je nestalo, jedna glava. Nestao je pijedestal s posebnim detaljima – tanka ramena, nabori košulje, opća slabost, naturalizam. Dolazim do zaključka-ne možete pucati veliko. Sastav gradim rukama i ramenima. Malo je dijagonalna, dinamična. Detalji košulje, asimetrični horizont ramena-sve to postaje nužni atributi. Visoko naborano čelo, češljana kosa ukazuju na to da je osoba spremna živjeti i raditi dalje. Kako biti? Kako oživjeti svog heroja. Kako pobuditi njegovo zanimanje za goste?

Prolazi nekoliko mučnih minuta. Snimanje počinje padati. Čujem pitanja svojih kolega…

U glavi su mi se pojavile crte koje je napisala osoba koja je sjedila preda mnom. Gestikuliram kolege. Počinjem recitirati:

– Gospođa je prijavila prtljagu

Kauč,

Kofer,

Torba,

Slika,

Košarica,

Karton

I mali pas.

Na prve riječi oči su mu bljesnule i pojurile u mom smjeru s povećanom pažnjom. Trenutna reakcija s moje strane. Bljesnula je misao “povučeno”. Počeo sam se odmaknuti, spuštajući kameru, svim svojim izgledom, kao da kažem-snimanje je gotovo. Još neko vrijeme novinari su napali našeg heroja. Odgovorio je polako. Rekao je da je riječ “horizont” dobra za ime časopisa, da mu želi kreativni uspjeh, da je sve prekrasno i jako mu je drago što se pojavio takav tim.

Ne, ne možete biti tako samouvjereni, morate duplicirati situaciju. Osim toga, bio sam nezadovoljan svjetlom. Obraćam se kolegama:

– Molim vas, pridržite svjetiljku i ovaj list koji leži ovdje. S jedne strane usmjeravam izvor svjetlosti na plahtu, stvarajući tako meko svjetlo, ali s lijeve strane stolna svjetiljka osvijetlila je vrh glave. Malo se ispravljam. Sviđa mi se postavljeni crtež. Sada se postavljalo pitanje – kako prepoznati oči, kako ih otvoriti, kako me natjerati da me ponovno pogledaju? Ponavljam isti potez. Čitam:

– A ovo je pšenica koja se čuva u tamnom ormaru. U kući koju je Jack sagradio.

Gotovo se nasmiješio kad me pogledao. Opet uspijevam pritisnuti pravi gumb.

Rezultat sam vidio samo u laboratoriju. Razvio sam materijal, pokazalo se da ima puno bezizražajnih okvira i samo su ova dva okvira koja sam pažljivo pripremio bila u savršenom rješenju. Jedan je ispao malo bolji od drugog. Pogled maestra bio je skupljen, pažljiv. Naočale s jakim minus lećama učinile su ga budnim. Samo je ovaj okvir mogao dobiti pravo na život. Smatrao sam svoj zadatak dovršenim.

Ocijenite članak
( Još nema ocjena )
Dujam Lukić

Još kao mlada, otkrila sam interesovanje za tehnologiju koja transformiše naš svakodnevni život. Taj interes pretvorio se u strast kroz rad sa različitim brendovima i tipovima aparata. Vodeći projekte, od savetovanja do tehničke podrške, stekla sam duboko razumevanje funkcionisanja svakog aparata.

Kućanski aparati. Televizori. Računala. Fotografska oprema. Recenzije i testovi. Kako odabrati i kupiti.
Comments: 2
  1. Fran

    Koje su posebnosti ove fotografije?

    Odgovori
  2. Filip Vuković

    Kako je Marshakovu fotografiju postalo toliko slavnu?

    Odgovori
Dodajte komentare