Galerija klasične fotografije započinje objavljivanje niza priča iz knjige Leonida Lazareva “metak za “Takumara”, u kojoj fotograf detaljno analizira životne situacije koje su pratile stvaranje određene slike. U ovom odlomku govori kako je snimio jedan od svojih najpoznatijih kadrova-Jurij Gagarin u zračnoj luci Vnukovo 14. travnja 1961. godine.
Leonida Lazarev-Jurij Gagarin u zračnoj luci Vnukovo 14. travnja 1961. godine
Komunalni stan. Između soba na okviru vrata visio je plastični reproduktor s kontrolom glasnoće. Zvuk ovog uređaja bio je gramofonski. Začuo se Levitanov glas. To se nije događalo često.
– Pojačaj. Oh, ne rat!
Okrenuo sam regulator na maksimum. Zvuk se malo pojačao. Polako, s pauzama, spiker je izvijestio o lansiranju čovjeka u svemir. Levitan još nije morao prenijeti tako dobre vijesti svijetu putem svih radio postaja. Osjećalo se njegovo uzbuđenje i ponos zbog onoga što je rečeno. Svi su skočili s mjesta. Okružili smo ovu plastičnu kutiju i slušali što je naš čovjek lansirao. Uzbuđenje, ponos na našeg sunarodnjaka, ponos na našu zemlju preplavio je vjerojatno svakoga od nas. To je neočekivani osjećaj koji je ušao u nas i nije izašao nekoliko godina. Uzbuđenje je zamijenjeno željom za snimanjem ovog još uvijek neprocjenjivog događaja, a ja sam požurio u redakciju.
Svi su se smješkali. Iz nekog razloga nije bilo važno što će čovjek postati junak materijala. Časopis “sovjetska žena”. Svi koji mogu nositi kameru mobilizirani su za snimanje.
– Tvoje mjesto na aerodromu Vnukovo. Akreditiran. Sretno.
Ove posljednje riječi moj je mentor izgovorio u pokretu, negdje bježeći. Čitava se redakcija energično kretala hodnicima, što prije nije viđeno.
Posebno izgrađena dvokatna konstrukcija u potpunosti je obješena od strane filmaša. Oni su lukavi ljudi – njihovi pomoćnici stigli su unaprijed, upisali prve redove. Nema kamera, ali stativi s asistentima već stoje.
– Ne, moje mjesto ne bi trebalo biti ovdje. Ipak sam individualist. Bilo bi lijepo biti u blizini aviona. Gomila će vjerojatno pojuriti prema Gagarinu, srušiti stražu, podići ga u naručje i nositi ili će ga iscrpljeno baciti uz povike ” Jura, ura!».
Tako sam se našao lijevo od cijele ove gomile, u prvom redu. Nedaleko od popločanog tepiha.
– Leti ! Leti! Gagarin leti!
“IL-18” je na maloj visini glačao niskim, zaglušujućim zvukom. Veliki zrakoplov pratili su lovci. Bila je to počasna pratnja. Nekim čudom, u djeliću sekunde, uspio sam snimiti taj let u prvi plan. Trajalo je dvije sekunde, ne više, a avion je prešao horizont. I danas, gledajući ovaj okvir, vidim da su borci za pratnju Migi – borbeno vozilo tih vremena, koje se danas može vidjeti pri ulasku u pionirske kampove, može biti u muzeju. U to je vrijeme to bila ista tehnika koja je čovjeka podigla sa zemlje.
Avion se otkotrljao na crveni tepih. Vrata su se otvorila. Nekoliko sekundi i bez pokreta. Nakon što je izdržao stanku, mršav čovjek u kaputu zrakoplovstva izašao je iz aviona na rampu i počeo se spuštati niz rampu. Njegov izgled, nesputani pokreti i ono što je učinio, čarobno su ga privukli. Srce mi je ubrzano kucalo.
Imam dvije kamere: “Zenit” s dugim objektivom, drugi “Lenjingrad” – sa širokim kutom. Druga kamera imala je mehanički opružni vod od devet kadrova – bio je to, takoreći, elektromotor, koji tih godina nije postojao.
Gagarin hoda stazom širokim, čvrstim korakom. Može se vidjeti kako na čizmi visi odvezana Čipka. Gledam kroz okular kamere i osjećam udarce i aktivno guranje lijevo, a zatim straga. Dvije sekunde i Novi junak će proći. Pritisnem kameru na čelo, betoniram tijelo kao cjelinu i pritisnem okidač.
Sljedeće prilike više nije bilo. Pristupio je članovima vlade. Dalje se događalo daleko od mene. Nakon izvještaja o izvršenju zadatka, Gagarin se našao u naručju mnogih državnih čelnika.
Uzletište je bilo ispunjeno uzvicima dobrodošlice novom junaku, i to ne po nalogu najviših činova, već po nalogu duše. Hruščov je na licu smrznuo polumračni osmijeh. Čini mi se da je i sam šef države pao pod univerzalnu radost. A Gagarin je poput dječaka podigao ruku u pozdravu, nije znao hoće li mu se pokloniti ili ne. Hruščov se povukao dva koraka od Gagarina, činilo se da ga je gurnuo ispred sebe, kažu da ide pilić, leti naprijed u vječnu slavu. Tako su hodali cijelom ushićenom ljudskom masom i bili pored mene.
Promijenio sam kameru. Širokokutna leća i opružni zasun pomogli su mi da napravim simboličan kadar: Gagarin, koji se upravo izlegao u svijet genija, heroja, talenta. Prvi, među svim ljudima na planeti. A Nikita Sergejevič Hruščov zarobljen je u stanju dobre naravi, gestom koja pokazuje-leti heroj, ti si naš junak, Hrvatski.
Svi su se počeli spuštati s malog postolja i razilaziti se automobilima kako bi otišli u grad. U tom je trenutku čitav čopor stativaca i objektiva, fotografa i filmaša pojurio iz svoje “čajane” do automobila, sustigao vladinu kolonu i snimio nešto na putu. Međutim, to se nije moglo učiniti, jer je izlaz s aerodroma bio otvoren za odlazeće čelnike, a tisak i kino morali su prvo otrčati do svojih automobila, koji su bili negdje na parkiralištima. Također sam se našao među trčanjem, ali neuspješnim. Pored mene su grozničavo trčali i s lijeve i s desne strane ljudi sa stativima, filmskim kamerama, foto-uređajima. Našao sam se pored “Volksvagen-beetle”. Drhtavim rukama vlasnik je pokušao umetnuti ključ u bravu vrata automobila, to nije uspjelo. Nešto je vikao na engleskom.
Vozač je ušao u auto i gestikulirao me unutra. Prvi put sam u popularnom “Foltsvagenu” tih vremena. Pojurili smo, gaseći, vrišteći i pucketajući, pritiskajući signal, naprijed u grad.
Naša se okretnost brzo smanjila, bilo je puno automobila. I našli smo se u dugom nizu te iste pratnje, negdje u njegovom repu, i ušli u grad, vidjevši ogromne gomile ljudi koji su stajali lijevo i desno od ceste. Ljudi su se već razišli, jer je glavni lik s krunom nevidljivom na glavi vozio ispred nas i počasti su mu odane, a vriskovi su odjeknuli, pluća su bila opustošena, a snaga potrošena. Nije bilo ničega za snimanje.
Počeo sam primjećivati da moj vozač često gleda kameru koja mi je oko vrata. Počeo je upirati prstom u kameru, dok je nešto brbljao. Naivno sam mislio da ga zanima moj fotoaparat. Još nisam znao da na filmu postoji nešto važno, jedinstveno, jedinstveno i neponovljivo, a ja sam autor toga. Novi poznanik posegnuo je desnom rukom u ogrtač koji je nosio, a ja sam u njegovim rukama vidio nešto zeleno i dosta. Tada sam prvi put vidio američke dolare. Uplašio sam se.
– Stani, stani.
Nakon što sam iskočio iz automobila i udahnuo svježi zrak, duša mi se smirila.
Dok je bio fotoreporter, u stanu drugog astronauta počeo se razgovarati o Gagarinu, kojeg sam nazvao Jura. Moj novi junak, nakon što me je pažljivo pogledao, kaže:
– Slušaj, Kakav ti je Jura!?
Nisam očekivao takav zaokret razgovora i odgovorio sam ogorčeno:
– Kad poštujete, naravno, trebate ime i patronim, ali kad ste oduševljeni, onda Jura, Jurochka.
Moj sugovornik je malo promašio. U sobi je vladala tišina.
Koja je specifičnost ove fotografije Gagarina koja vas posebno intrigira i zašto?
Možete li podijeliti svoje mišljenje o fotografiji Gagarina? Koje asocijacije i emotivne reakcije izaziva kod vas? Smatrate li da je ova fotografija važan dio povijesti ili samo obična slika?