Fotograf Dmitrij Kostjukov: kad djeca uče, ne crtaju pod karbonskim papirom – iako nespretno, ali na svoj način…

Sama forma rađa sadržaj. U fotografiji je sadržaj. Za rusku osobu to je teško shvatiti: imamo kult sadržaja i zanemarivanje forme – ovako ili otprilike započinje naš razgovor o fotografiji s Dmitrijem Kostjukovom. Na intervju je došao iz zračne luke. Bilo nam je teško upoznati se drugačije. Sastanak je dugo odgađan. Sreća je što smo uspjeli razgovarati nekoliko sati relativno mirno, iako su se Telefonski pozivi više puta zabijali u naš razgovor, a svako malo netko je gledao u sobu škole vizualnih umjetnosti u kojoj smo razgovarali. Dima očito nije želio razgovarati o detaljima putovanja u Portugal…

Razgovarala Natalia Udtseva

Dmitrij Kostjukov Hrvatski je fotoreporter poznat po svom radu za Asa, asa, asa, asa i druge publikacije.

Dugo je radio u Amean-Amean Amean , uključujući tijekom gruzijskog sukoba 2008. godine, u “vrućim točkama” na Bliskom istoku 2009. godine, u afganistanskom ratu 2011. godine.

Mnoga Dmitrijeva djela nagrađena su međunarodnim nagradama.

Svoje znanje prenosi četvrtu godinu studentima novinarskog fakulteta Moskovskog državnog sveučilišta m. U. Lomonosova kao predavač fotoreportera i medijske tehnologije.

Osetijan nosi kući prozorsko staklo nakon prestanka borbi u Tskhinvaliju. Kolovoz, 2008

Prošle godine, zajedno s umjetnicom Zinom surovom, Dmitrij je napravio knjigu za djecu “Cosmos”. Izdala ju je izdavačka kuća Dorofeeva. Ovo je reportaža s fotografijama, crtežima, kolažima i komentarima na njih. Knjiga je brzo rasprodana, već je objavljena druga Naklada.

– Hoće li biti još knjiga? – pitam.

– Možda. Ali još ne mogu reći o čemu.

– Dima, odakle ste danas doletjeli?

– Iz Portugala.

– Išli ste na zadatak časopisa?

– Ne, to je bila komercijalna pucnjava.

– Slobodni ste fotograf i nastavnik fakulteta novinarstva Moskovskog državnog sveučilišta. Što podučavate svoje studente?

— Kad sam prije tri i pol godine počeo predavati, govorio sam više o vještinama potrebnim za rad u tisku. Sada više raspravljamo o problemima pronalaženja tema, stvaranju vlastitih projekata, obliku podnošenja materijala. I sam na fakultetu proučavam trendove suvremenog novinarstva i utjecaj društvenih medija na fotoreporterstvo.

Paradoks, ali fotoreporterstvo nikada nije bilo toliko popularno kao sada i nikada nije zarobilo toliko ljudi, a istodobno je u struci jasna višegodišnja kriza. Fotoreporterstvo počinje postojati u drugačijem formatu i sve više ovisi ne samo o profesionalnim fotografima i urednicima. No, unatoč krizi, kreativni projekti fotoreportera ponekad dosežu nevjerojatne visine i gotovo uvijek gravitiraju umjetnosti. A ako uopće govorimo o fotografiji, siguran sam da je u Rusiji fotoreporterstvo njezin najjači dio. Ipak, na ovom području imamo autore koji nisu samo prepoznatljivi u cijelom svijetu, već i igraju vrlo važnu ulogu u profesiji u cjelini.

– Sama fotoreporterstvo, kao što vidimo iz rezultata CAS-a posljednjih godina, također gravitira umjetničkim tehnikama u prezentaciji dokumentarnog materijala.

– To je prirodno, jer kad se pojave konkurenti, svi se počinjemo razlikovati jedni od drugih u načinu na koji nešto radimo — a to je samo pitanje forme, a ne samo sadržaja. Osim toga, svaka mlada generacija ne želi ponoviti svoje prethodnike, svi žele učiniti malo, ali svoje, odraziti sebe i krug svojih interesa. I to je vrlo važno razumjeti. Jer, nažalost, cijeli naš obrazovni sustav i društvo ne uče osobu da se izrazi. Stalno nam govore i daju primjer samo velikanima, uspoređuju ih s njima: “što si ti, Puškin? Znaš isto? A ako ne znate kako, onda je bolje da to uopće ne radite!». Imamo predmete u kojima se školarci praktički pokazuju-rad — crtanje, tjelesni odgoj, Glazba… i znamo kakav je odnos prema njima. Na Moskovskom državnom sveučilištu imam izvrsne studente — pametne, talentirane, ali čim dođe do projektnog rada, Kad nešto morate učiniti sami, tada počinju poteškoće.

Ne zato što nisu sposobni-jednostavno nisu navikli, nisu naučeni nešto proizvoditi, ne mogu prevladati “otpor materijala”, iako često ne dosežu ni otpor. A “otpor materijala” je vrlo složena stvar, manifestira se na različite načine. Na primjer, zreli ste glavom za nešto, teoretski znate sve detalje kako to učiniti, počnete to raditi, ali dobijete nešto drugo, a ne ono što ste namjeravali. Kao da ništa nije naučio. Ali studirao je, a sve je to već u mojoj glavi. Često zaboravljamo da se mnoga kreativna pitanja ne mogu špekulativno riješiti.

Iz serije “amuleti” ama-i’ AMA-i , 2011

Vojnici su, poput mnogih ljudi čiji poslovi uključuju rizik i visoku odgovornost, prilično često praznovjerni. Za ovu seriju Američki marinci prikazuju amajlije s kojima se nikada ne rastaju u ratu.

— Zašto se to događa, što mislite? Našim se fotografima često zamjera što će snimiti sve samo ne ono što je postavljeno.

– Ako govorimo o tiskovnoj fotografiji, to je zato što ne učimo jasno sebi postavljati zadatak, a svaki put ne treba postavljati eksperimente, već jednostavno profesionalno i bez nepotrebnih sofisticiranosti snimati. Ali to je dobro za novine i, na primjer, smrtonosno za autorski projekt. Ovdje se ipak morate razdvojiti. Ovdje je agencija u tom pogledu vrlo korisna: jasno vas uči i usmjerava na određenu općeprihvaćenu svjetsku razinu.

U početku se pojavite na snimanju i snimate sve. Ali s vremenom shvatite da ako želite odražavati ovo i ovo, učinite to jednom, učinite dva, učinite tri. Ako želite izraziti drugačije, učinite drugačije. To, naravno, nisu propisana pravila i upute, već optimizacija procesa, kratki način postizanja rezultata. Ali to uopće ne isključuje kreativnost. Iako bilo koji medij ima svoj okvir. Svugdje postoje okviri, A ima i umjetnost. Na primjer, mnoge stvari ne mogu postati umjetnost jer su previše utilitarne. Ali sve su to beskrajne teme…

– Da, nažalost, od djetinjstva nas odvikavaju od neovisnosti, uče nas da se osvrćemo na vlasti, ulijevamo strah od pogreške — ona je, poput inicijative, kažnjiva.

— Da, svi se boje napraviti prosječno, žele odmah remek-djelo, jer ako ne remek-djelo, zašto je onda sve to potrebno? Ako to nije raketa koja odmah ide na mjesec, zašto onda uopće trpite neke gluposti? Sve bi trebalo biti univerzalnih razmjera…

Sve je to isto o čemu smo prije razgovarali. A sposobnost izražavanja vrlo je složena. Kad djeca nauče crtati, od njih se traži da crtaju ne pod karbonskim papirom, već čak i nespretno, ali samostalno. U tome je poanta. I volimo pod karbonskim papirom, jer, čini se, odmah je rezultat bolji, iako je to poput varalice: rezultat je bolji, ali na kraju je i gori, i opljačkao se…

Izserie “Traceratovi” NASA , 2011

Rat nije samo borba, pucnjava, bombardiranje, naprotiv: oni su rijetki, ali ipak uvijek postoje znakovi tragovi po kojima osoba odmah prepoznaje da nije na mirnom mjestu. To je razumijevanje instinktivno prepoznavanje

nije povezano s druženjem s drugim ljudima — ljudi možda uopće nisu u blizini.

– Dima, Ti si jedan od onih koji su pokušali puno stvari, a jedan od prvih koji su primijenili nove smjerove — i lomografiju i multimediju, evo dječje knjige o svemiru…

– Stvarno me puno zanima. Radio sam u novinama, radio u Agenciji i uvijek sam odlazio, nitko me nije izbacio. Jednostavno je postajalo malo samo posla. Ali fotografija posljednjih osam godina je glavna stvar.

– Čini se da ste fotograf i istraživač, točnije istraživački fotograf.

– Da, zanima me istraživanje. Vjerojatno bih, da sam živio, na primjer, u stoljeću s oceanima, bio Navigator. Da je živio u stoljeću na internetu, otkrio bi nove pojave ili konstruirao.

– Dima, da ste živjeli u stoljeću s oceanom, sa svojom neuništivom žudnjom da sve istražite bili biste spaljeni na lomači kao heretik … dobro je što živite u stoljeću s oceanom!

— Da, to je sigurno-bilo bi spaljeno na lomači. Sad vam je jasno zašto sam napustio agenciju iako se to može reći za gotovo svaki posao s punim radnim vremenom ?

– Apsolutno nije jasno. Zašto?

– Jer u životu ima još puno zanimljivih stvari. Iako jako volim agenciju i stvarno sam želio ući u “France Presse”.

Postoji samo šest do sedam godina razlike između mene i mojih učenika. Ali prije šest godina nije bilo ničega što je sada. Nije bilo takvih mogućnosti. Sada možete brzo vidjeti sve što vas zanima, bilo koji izbor zvijezda, fotografija, otići na stranicu Bilo Koje agencije, kontaktirati ga.

A onda sam samo kupio sve novine i časopise na jednom od kioska, pronašao telefone foto Usluga i nazvao sve. Gotovo svi uopće nisu bili do mene, što je normalno, ali u Commerciantu Jurij Đakonov rekao je: “Dođite, vidjet ćemo, inače svi mogu lijepo reći.”. Mnogo je dobrih ljudi, ali nije nas briga jeste li dobra osoba ili ne, važno nam je kakav ste fotograf”. Da budem iskren, prije “komercijalista” u životu nisam snimio nijednu reportažnu fotografiju: snimao sam krajolike, snimao svoje prijatelje penjače, budući da sam se i sam penjao. Upravo je to uspjelo. Jer svi su dolazili sa slikama skupova i demonstracija. Studentima uvijek kažem: ne pokušavajte se natjecati sa profesionalcima u onome što rade bolje od vas. Mislite da je razlog zašto ne radite s vama taj što ne uklanjate predsjednike, ali to uopće nije slučaj. Naprotiv, svima su potrebne fotografije običnog života. A kad me pitaju koju temu uzeti, uvijek odgovorim da svatko od nas ima svoju temu, svoju supkulturu. Bliže nam je, zanimljivije i razumljivije. Ako skijate — Snimite svoje prijatelje skijaše. Pečete tortu kod kuće s djevojkama — snimite kako pečete tortu…

Svatko u životu ima ono što radi sa zadovoljstvom. Ali nekako nam se čini da to nikoga ne zanima. Moja kolegica Natasha Kolesnikova i ja nekako smo analizirali rezultate natjecanja, a ona je rekla važnu stvar da među pobjedničkim pričama nema prosječnih tema. Pobjeđuju ili super megaglobalni događaji tsunami u Japanu, arapske revolucije ili vrlo privatni, intimni na primjer, moje je dijete počelo hodati . Još uvijek mogu snimati svoju djecu.

Iz projekta “vršnjaci” NASA , 2011

Serija portreta američkih marinaca i afganistanskih nacionalnih policajaca iste dobi. Zajedno se bore protiv talibana, zajedno idu u patrole. Američka vojska također obučava afganistanske policajce. Serija nije gotova i treba je nastaviti.

– Samo što ne spadaju svi u antologiju moderne fotografije.

– Da, ovdje je pitanje-kako pucati. Pitanje teme, naravno, postoji. Ali svatko od nas ima barem jednu temu.

– Slažem se, samo trebate shvatiti da je to vaša tema i da je nitko osim vas neće ukloniti.

– Nije lako.

– Dima, sjetite se svog prvog dojma o “trgovcu”. Što je iznenadilo? Na što se bilo teško naviknuti?

– Samo sam želio raditi, a “Kommersant” mi je dao priliku da naporno radim. Svidjelo mi se što puno snimam. U prvoj godini imao sam neku pretjeranu količinu snimanja: tada sam računao-oko tisuću, dobro, oko 900. Uvijek dva do tri snimanja dnevno. Osim toga, snimio sam sve što sam vidio. I plus studio. U mnogim medijima uopće nema vikenda. To je pola dana besplatno, ili možete uzeti vremena za posao, ali tako da ste uvijek spremni. To je poput rada u hitnoj pomoći.

– Novine, agencija, časopis. Je li u redu reći što trenutno snimate za časopise?

– Postoji jedna novina — “Njujorški Times”. Ne mogu reći da snimam za nju svaki dan i nisam sam za njih, ali bilo koji broj snimanja mjesečno ili godišnje. Postoje časopisi s kojima surađujem. Događa se da moje kolege i ja radimo nešto kolektivno ne za medije, već izvještavanje. Još uvijek postoje stvari koje uopće nemaju nikakve veze s fotografijom. Stoga mi je puno zanimljivije raditi kao slobodnjak. Sada sam puno više nego prije, radim novinarski posao u bilo kojem snimanju. No, posljednjih godinu i pol dana sve više pokušavam otići u drugom smjeru — uvjetno možemo reći, u smjeru umjetnosti, iako izvana to možda još nije jako uočljivo, ali trebalo bi se manifestirati — to je i dalje “otpor materijala”.

– Ali vaši dizajni su Ace i Ace ‘ Ace-Art. Imaju koncept, osim informacija, istraživanje, dijalog s gledateljem…

– Najviše od svega želim dovršiti “vršnjake”. Sada je to samo početak. Sanjam ga noću. Vidim da je spreman — sve do naslovnice knjige. Problem je u tome što ovo nije događaj koji se može slobodno snimati — trebam poslovno putovanje u Afganistan s američkom vojskom da dovršim ovaj projekt. Mnogo je organizacijskih pitanja: teško je pronaći publikaciju koja je sada spremna tamo poslati, pogotovo jer je u tijeku povlačenje trupa.

Iz projekta Ina — Ina, 2012

Portreti jedne obitelji i njihovih bliskih rođaka ilegalnih kopača zlata u Mongoliji, koje mještani i oni sami nazivaju ” nindžama ” Anime . U Mongoliji se zlato kopa otvorenom metodom. Prema vlastima, oko 40% zlata se kopaju ilegalno — i pojedinci i cijele tvrtke. U ilegalnom rudarstvu u zlatu i drugim, na primjer, rudnicima ugljena, godišnje umre oko 600 ljudi.

– Nedavno ste ušli u radionicu vizualnog skladatelja Josea Bautiste. Kako se osjećate prema multimediji?

– Najveće otkriće za mene je bio zvuk. Jose kao skladatelj zna pokazati koliko je zvuk važan, koliko snažno djeluje. Ali ono što me zbunjuje u multimediji je da je sve to poput napola pečenog filma. Štoviše, ovaj je format nerazumljiv. Ako ste u početku zainteresirani za ovaj projekt, onda ste, naravno, zainteresirani za gledanje, ali sama po sebi poput fotografije Multimedija rijetko hvata protiv vaše volje. I kao pravi film, nitko ne ide u kino na multimediju. Ne idemo puno na dokumentarni film…

— Što je u srcu vaše multimedije?

– To je priča o Ninja — ilegalnih zlato-

tragači u Mongoliji.

Tiho se udaljavamo od modernog fotoreportera i počinjemo žaliti što nije uvijek moguće tiskati, izlagati i pokazati javnosti svoje omiljene autore.

– Volio bih zaraditi nešto novca-kaže dima – i organizirati zakladu koja će fotografima davati potpore za provedbu njihovih projekata, uključujući izložbe i knjige. Budući da je odavno postalo jasno da je traženje novca za nešto ozbiljno beskorisno-lakše ga je zaraditi sami.

– I ja sanjam o tome!..

Hrvatski vojnici prolaze gruzijska sela koja su oseti spalili između jave i Tskhinvalija. Kolovoz, 2008

Hrvatski tenkovi napuštaju Gruziju Južna Osetija na području tunela rok. Kolovoz, 2008

Prijelaz rijeke u gradu Musa Kala,

provincija Helmand, Afganistan, veljača 2010

Vojnici čečenske bojne “Vostok” mijenjaju položaj

tijekom minobacačkog napada u blizini Tskhinvalija. Kolovoz, 2008