...

Fotograf Artem Žitenev: zastrašujući čovjek-ulični fotograf!

Artem Žitenev rođen je U Zagrebu. Fotografija ga okružuje od djetinjstva. Otac se nije rastao s kamerom i napisao je časopis “sovjetska fotografija” od prvog broja 1957. do zatvaranja 90-ih. Na policama s knjigama bili su ispravljači fotografija, albumi o fotografiji i umjetnosti.

Fotografska oprema

Fotograf Artem Žitenev

Na zidovima stana visjele su fotografije oca i slike Djeda. Djed je bio umjetnik i također se bavio fotografijom. Kad je Artem imao devet godina, otac mu je dao “smjenu-8 m”. Artem je snimao prijatelje, rodbinu i prirodu — obitelj je tada živjela u rezervatu na rijeci Pechora.

1978. Žitenevi su se vratili u Moskvu. Artem je dobio kamere ” Fed ” i “Zenit” i postao je fotokor školskih zidnih novina. Razvijao i tiskao kod kuće. Nakon što je napustio školu, Artem je pozvan u Sovjetsku vojsku. Služio je na Dalekom Istoku. Ni u vojsci se nije rastao s “Fed”. Svojim kolegama napravio je više demobilizacijskih albuma.

Nakon vojske zaposlio se kao fotolaborant u jednoj od moskovskih izdavačkih kuća. Kratko je radio kao fotograf u filmskoj grupi, a zatim je počeo surađivati s moskovskim časopisima i novinama.

Za izvještavanje o događajima na Kosovu u proljeće 1999. dobio je nagradu na foto natječaju “Press foto Hrvatska” 2000. Radio je u “neovisnim novinama”,” općim novinama”, časopisu “međutim”.

Sada je fotoreporter u dnevnim novinama ” Moskovske vijesti ” RIA Novosti i predavač tečaja ulične fotografije u školi moderne fotografije Nazionale.

Član Međunarodnog kolektiva ljubitelja ulične fotografije //az-az.com . Njegova glavna strast, kojoj se posvećuje u slobodno vrijeme, je ulična fotografija. //artemzhitenev.com

Fotografska oprema

1. Policijski službenici osiguravaju provedbu zakona tijekom molitve muslimana na praznik. Zagreb, 2011

– Vaši djedovi i bake bili su grafičari. Znaš crtati?

– Ne, ali uvijek sam želio naučiti. Ali naučio sam pritisnuti gumb za kameru. Ostao je san o crtanju. Uvijek sam se pitao kako se to događa: u početku postoji bijeli list — i nakon nekog vremena pretvara se u neku vrstu slike. U fotografiji na drugačiji način. Postoji prostor i prenosimo ga na film ili matricu. U umjetniku se slika rađa u glavi, a fotograf odabire izvana-iz stvarnosti koja ga okružuje.

— Zar se u oba slučaja u početku ne bavimo “bijelim listom”?

– Ne znam, čini mi se da fotograf radi s okvirom koji primjenjuje na stvarnost i iz njega izrezuje ono što smatra prikladnim.

– Prvi put ste uzeli kameru u ruke kad ste imali devet godina i što ste snimili?

Vjerojatno moji roditelji i sestra.

– I sjećate se onog trenutka kada ste shvatili da je fotografija vaša?

– Da, sjećam se. Bilo je to još u školi. Radio sam mini izvještaje za školske novine. U jednom sam trenutku shvatio da ispada snimanje i da mi se sviđa.

– Mogli ste se kretati po učionici tijekom nastave, usmjeriti kameru na kolege iz razreda i učitelja. Ispada da se ne bojite snimati ljude od malih nogu, a vaše izvještavanje dolazi iz djetinjstva?

– Ne, bojim se snimati ljude. Iluzija je da nije zastrašujuće snimati ljude. To je pogrešno.

Fotografska oprema

2. Zagreb. Pješak. 2004

Fotografska oprema

3. Dječaci igraju nogomet. Istanbul, 2013

– To jest, morate se bojati pucati ljude?

– Očito, da-mora postojati određeni strah. Bojim se da ste na valu, snimate, a jednom ćete biti srušeni s ovog vala.

– Zato nosiš slušalice na snimanju? Ali to je opasno: ne osjećate što se događa odostraga.

– Ne, vidim, gledam oko sebe, vrtim se u svemiru.

– Uključuješ periferni vid?

– Da, hoću.

– Tvoji roditelji — tko su oni?

– Tata-urednik, lovac, radio je u časopisu “lov i lovačko gospodarstvo”, majka-zaposlenica.

Tata te je vodio sa sobom u lov?

– Da, jesam.

– Ubio si životinje?

– Da, ptice. Istina, pravi lovci ne kažu “ubio”, već” dobio ” ili “uzeo”. Ljudi ubijaju ljude. Ulična fotografija slična je lovu.

– Koje su sličnosti?

– Glavna zapovijed pravog lovca: zvijer ne smije znati da će umrijeti. Lovac mora prvo vidjeti zvijer. Tako je i u uličnom snimanju: osoba koja je ušla u kadar tek tada shvati da je fotografirana.

– Zastrašujući čovjek-ulični fotograf! Ubijate, oduzimate energiju…

– Radije dajem. Iako je postojao takav slučaj. Snimio sam dječaka koji je slikao u muzeju. Rekao mi je da sam mu oduzeo energiju. Kasnije smo razgovarali s njim. Općenito, morate stupiti u kontakt s ljudima koje fotografirate. Ako osoba stupi u kontakt, morate komunicirati s njom. Ako ne stupite u kontakt, tada vam se oduzima energija.

– Što misliš da je fotografija??

– Fotografija je otisak života, neka vrsta odljeva. Ne može biti moralna ili nemoralna. Umjetnost-može.

— Kako se osjećate prema suvremenoj umjetnosti u kojoj je fotografija prisutna zajedno s drugim vrstama vizualnih umjetnosti? Nedavno sam pročitao definiciju koju je Oleg Šiškin dao trenutnoj fazi moderne umjetnosti. Nazvao ga je “Nether enkripcijom”. Vladimir Dubosarski pojasnio je — “digitalizacijom praznine”. Tvoje mišljenje?

– Sve je u redu. Ali s “prazninom” se ne slažem. Čini mi se da moderna umjetnost prolazi kroz istu stvar kao, recimo, prije tristo do petsto godina. Suvremenici su sve novo doživljavali jednako dvosmisleno. I sjajno je što Fotografija ide u korak sa životom, što je na čelu.

— Što se promijenilo u vama i što se promijenilo tijekom desetljeća u fotografiji?

— Ništa se na meni nije promijenilo, a na fotografiji je došlo do velikih promjena. Postoji takav izraz “subpert” sinonim za nešto neočekivano. – N.U . Sigurno znam da na fotografiji snimljenoj prije trideset i pedeset godina nije bilo “podizperta” . Pa, možda su to radili Richard Calvar i Joel Meierovitz.I više, čini se, nitko.

– Što je”podizač”? Ovo je neka posebna tehnika, posebna optika, neočekivani kut, slika?

– “Kommersant” je početkom 90-ih imao takve fotografije, Balti, na primjer, Antanas Sutkus, Aleksandras Maciauskas, imao je ovaj “podizpert”. Fotografija “iz glave” je loša, fotografija se mora roditi negdje unutra, možda u srcu…

– Ili u solarnom pleksusu?

– Negdje unutra.

– Odakle dolazi impuls da se to mora skinuti? A fotograf se ne može zaustaviti, pada u određeni trans, koncentrira se samo na ono što snima.

– Razmišljao sam o tome i postavio si isto pitanje: odlučujući trenutak je gdje je? Unutar ili prema van? Ili e u nekom trenutku poklapaju, a fotograf! – i pritisne gumb okidača.

Fotografska oprema

4. Španjolska, Madrid. Vjenčanje. 2012

Fotografska oprema

5. Sudionici oporbenog skupa” za poštene izbore ” U Zagrebu.

Aleksandar Kitaev kaže da ne može unajmiti ovo ili ono mjesto dok mu se ne da. Odnosno, dok ne dođe do rezonancije između snimača i snimača, ništa vrijedno neće raditi?

– Da, tako je. Mora se podudarati. I to se događa u stotinki sekunde.

Mislite da znanje psihologije nije potrebno fotografu?

– Je li potrebno obrazovanje za fotografa?

Kako biste sami odgovorili na to pitanje?

– Nemam specijalno obrazovanje, ali zanima me moderna fotografija i znam je. Naravno, učitelji mogu dati nešto tajno što je steklo njihovo iskustvo, ali opće znanje-oni su na površini, uzmite koliko možete. Samoobrazovanje mi se čini učinkovitijim.

– Jer znate u kojem smjeru “kopati” i ne uzimate previše?

– Vjerojatno je tako.

A znanje je suvišno?

– Ima ih, naravno. Na primjer, učili su me u školi algebre iz koje se danas ne sjećam ničega. Imao sam “dvojku” iz kemije u školi, ali radio sam kao fotografski laboratorij i prilično sam se snašao, pripremao sam rješenja i normalno razvijao crno-bijeli film. Pokazao je i boju, iako ne na poslu, već kod kuće.

Želim se vratiti psihologiji. Odakle dolaze kompleksi? Od činjenice da nešto ne znate ili, obrnuto, od činjenice da što više znate, to više razumijete koliko još trebate naučiti? Jednom smo razgovarali sa San Sanichom Slusarevom, a ja sam se hvalio da sam smislio novi trik. I on je, kao i obično ironično, primijetio: evo, kaže, smislili ste novu tehniku, njegujete je i njegujete, koristite je lijevo i desno i jednog dana shvatite da se prijem pretvorio u pečat. Bilo bi vam drago da ga se riješite, a on je već zapisan na potkorteksu.

– Imate neke marke koje biste se željeli riješiti?

– Refleksije. Trenutno uopće ne skidam refleksije. Morate odbiti, morate uništiti i to učiniti odlučno.

– Kako znaš da si zarobljen u pečatu?? Kad snimate, netko izvana vidi ili kaže?

– Na snimanju vidim. Vidim ponavljanja, ponavljanja istog trika.

— Što treba učiniti u ovom slučaju?

– Odbiti. Na primjer, sada sam primijetio da ponavljam isti sastav, bez obzira na radnju. Vidim je, Idem k njoj. Zabranio si to. Moramo potražiti druge trikove.

– Više volite fotografiju u boji ili crno-bijelu fotografiju? Na tvojoj stranici sam shvatio da je to za tebe jednako.

– Sada mi je važnija boja. Kad sam snimao crno-bijeli film, uopće nisam razmišljao o boji. Trenutno snimam boju i ne razmišljam o crno-bijeloj slici. Crno-bijelo je lako snimiti. Jednostavno je. Ionako mi je jednostavno. Slika u boji je teža. Potrebno je postići sklad, zanimljivu kombinaciju boja, napraviti naglasak u boji, dovesti gledatelja do glavne stvari u kadru.

Fotografska oprema

6. Kosovo. Majka Srpske milicije. 1999

Fotografska oprema

7. Moskovska oblast. Ispit za pravo na nošenje beretke. 2003

Fotografska oprema

8. Zagreb. U Katedralnoj Džamiji. Bajramski Praznik. 1996

– Uvijek uspije dobiti jasnu izjavu u boji?

– To nije bitno. Na primjer, Georgija Pinhasova…

– Kako snimiti ništa?..

– Da, često to ponavljam. Činilo bi se tako jednostavno: ovdje je kamera, ovdje je prostor. A kako Pinhasov ne radi. Ispada drugačije, na svoj način. Stalno nas nadmašuje, cijelo je vrijeme ispred igre, koliko god se trudili. Sjajno je što živimo u isto vrijeme kao i Pinhasov. Ne dopušta nam da se opustimo.

– Tko vas još od modernih fotografa zanima?

– Ne znam. Prije, kad sam počeo, bilo je važno razumjeti tko i što znači na fotografiji, sada je sve manje ili više važno stavljeno na police. Za početnike bih preporučio gledanje fotografa “Magnuma”. Da, usput, Aleks veb me je svojedobno jako impresionirao i bojom i složenim sastavom. Stenli Green ima fotografije koje prolaze kroz srce, imaju živac u sebi, trzaju se.

– Vjeruje se da u Rusiji nema fotografije.

– Slažem se s tim. Nemamo fotografiju, imamo autore. Sve-odvojeno. Ovdje se ne mogu razgraditi “na policama”. Prkose bilo kakvoj klasifikaciji. Ali ipak je naša fotografija negdje u pozadini. Uživamo u gledanju Magnum fotografa i promatranju kreativnosti fotografa iz oceana.

— Možda je to naš unutarnji stav? Silosi fotografske zajednice, jednaki Zapadu, tuđim iskustvima. Ponekad mi se čini da smo poput Ivana, ne sjećajući se srodstva. Ili možda nije potrebno postavljati naše autore?

– Pa, kako ne, ako se bavimo poučavanjem fotografije i fotografskim studijama?

– Artem, radio si u novinama, u časopisu, sada u agenciji.…

– U novinama “Moskovske vijesti”, odjelu RIA Novosti. Ja sam u agencijskom osoblju, ali u Prilogu novina.

– Postoje prednosti i nedostaci rada u raznim medijima?

– U novinama – život za trošenje, trčanje, beskrajna poslovna putovanja. Vratio sam se u Moskvu na jedan dan i opet otišao. U časopisu morate biti univerzalni: snimati reportažu i raditi u studiju. Trenutno imam dva ili tri snimanja dnevno. U Agenciji je glavni čimbenik vrijeme. Općenito, uvijek sam imao sreće sa šefovima, na vrijeme su mi dali “pendala”. Ja sam vrlo inertna osoba i s vremena na vrijeme moram biti gurnuta. Puno sam naučio od Borisa Kaufmana voditelj Odjela za ilustraciju “Nezavisnih novina” od 1991. do 2006. – N. U. i Sergeja Podlesnova voditelj fotografske službe časopisa “međutim”, tvorac foto agencije “Primus” pri Eidu “Kommersant”. – N. U. . Nova direktorica fotografija RIA Novosti Anna Spakova nedavno je zatražila da ponesem ono što snimam za sebe. Iznenadio sam se: činilo mi se da to nikoga ne zanima. Anna je napravila izbor mojih uličnih fotografija i objavila je. Prije toga vjerovao sam da sam sa svojom ljubavlju prema uličnoj fotografiji underground. Mozak je bio podijeljen na dvije hemisfere s jasnom granicom: ovo je rad, a ovo je ulična fotografija. Sada je granica izbrisana, postalo je ugodnije.

Fotografska oprema

9. Bez naslova

– Ti biraš snimanje?

– Da, odabirem najbolje i dajem uredniku fotografija.

– Važno ti je da postoji objava?

– Vrlo važno. Lijepo je ako vidite svoju fotografiju u novinama ili na stranicama Agencije.

– Različiti pristupi snimanju u novinama, časopisu, agenciji?

– Ne bih to rekao. Svugdje je potrebna visoka kvaliteta slike, sposobnost izgradnje okvira, čineći ga zanimljivim.

— Što mislite da bi trebao biti savršen uređivač fotografija?

– Znati i razumjeti fotografiju, znati snimati, razumjeti da fotograf nije robot, već živa osoba. Općenito, nema škole za uređivanje fotografija, kontinuitet je izgubljen. Stalno pratimo. Hrvatska je oduvijek bila poznata po tome što je nešto kopirala. Ali u nekim smo trenucima povijesti bili ispred, nadmašujući vrijeme. Na primjer, 1930-ih. Postojala je želja učiniti kao što nitko prije nije učinio, reći svoje. Vjerujem da će se, ako je nešto unutra, uvijek izliti — u poeziji, glazbi, crtežu, fotografiji.

– Razgovarajmo o tebi kao učitelju. Što podučavate, kako podučavate, zašto podučavate? Što vam je nastava dala?

– Podučavanje mi je puno dalo. U početku sam analizirao svako snimanje, svaki svoj pokret, kako bih kasnije objasnio slušateljima. Imam pet predavanja, svima kažem da je nemoguće naučiti fotografiju u pet predavanja i ne podučavam, već pokazujem smjer, vektor pokreta.

– Morao sam se pokriti knjigama, popeti se na internet?

– Morao sam. U početku sam bio složen, ali u principu možete snimati bez kamere? Objesite kameru — i izađete van, komunicirate, ali ne snimate. To mi je tada rekao jedan od mojih kadeta na praktičnoj lekciji. Pristao sam napraviti tečaj, ali počeo sam razmišljati što je za mene fotografija i što mi je najvažnije. Prva je svjetlost. Nema svjetla — nema fotografije. Drugi je prostor. Slusarev mi je dao puno sa svojim razumijevanjem prostora. Puno sam naučio od njega. Treći je odlučujući trenutak.

– Svjetlost, prostor i odlučujući trenutak. A vrijeme?

– Snimamo vrijeme.

– A energija vremena i prostora?

– Ne, energija dolazi samo od tebe.

– Zar ne??

– Svugdje ima energije. O praznini se ne slažem.

– Kažete da dajete energiju tijekom snimanja. Točno, što je više energije dao, to je bolja slika ispala. Još uvijek ima prostora, ljudi, vrijeme snimanja. I oni su obdareni nekom vrstom energije. Uhvatiš je kamerom. Vaša se energija kombinira s energijom vremena i prostora i dobiva se onaj odlučujući trenutak o kojem se toliko govori.

– Da, slažem se da prostor ima svoju energiju: lako je pucati u Istanbulu, u Sankt Peterburgu. Stižete tamo — i žuri vam! Tu je energija prostora! U Zagrebu je teško pucati, ali možete. A postoje mjesta na koja dolazite — i ne možete ukloniti ništa vrijedno. Ne ide…

– Vaša glavna strast je ulična fotografija? Što vas zanima pucati na ulici?

– Imao sam slušatelja koji se zahvalio što sam rekao da je u redu snimati samo svjetla. Vjerojatno je razlog za izlazak Vani svjetlo i posebno osvjetljenje. Ako nema rasvjete-tužno. Svjetlost je najvažnija.

Postoji stanje krize? Što onda radiš?

– Imam stanje krize kad vidim ponavljanja. Budući da je najteže procijeniti vlastitu kreativnost, počinjem razmišljati i odjednom se već “zakivam”? Kad se počnem osjećati kao da se ponavljam, izlazim van i pokušavam se toga riješiti. Ali uvijek polazim od rasvjete. Kad ima svjetla, ljudi i sve se vrti okolo, onda je za mene ovo stvarno, ovo je moje.

– Zašto to nazivaš uličnom fotografijom?? Nije li to svakodnevni život-TV?

– Ulična fotografija je fotografija snimljena na javnom mjestu. Ulična fotografija može se odvojiti od žanrovske fotografije.

— Kako odvojiti? Zar ne snimate iste ulične scene?

– Ali s ovim “podizačem” možete razlikovati. Ulična fotografija je moderan trend, a sada mi stalno dolaze učiti o tome.

– Čini mi se da poznati fotografi ne slijede modu. Oni su ili ispred ili preko. Pitanje: zašto, zašto ulična fotografija, što Nadoknađujemo u sebi izlaskom i snimanjem svega?

Fotografska oprema

10. Flash mob “velika vodena bitka” na fontani “Kameni cvijet” na VVC-u. 2013

– Pa, to je sve! Ne rade to svi. I ne snimaju svi. Sjećam se, čini mi se, svakog dana kad sam snimao Vani. A kad sam dobio kartice. Počevši od 1996. Iluzija je da fotografi ne suosjećaju. Tako je – kad izađete, shvatite što snimate. I svjetlo i zaplet.

– To jest, ne sve, a ne svaki dan?

– Možda svaki dan, ali samo petnaest minuta, ali takav pogon petnaest minuta. Ulična fotografija u početku je istinita i ne bi trebalo biti puno obrade, računalno potpomognute intervencije na slici. Pokazujem točno ono što sam snimio.

Kako se osjećate prema multimediji?

– Ako govorimo o fotografiji da je to zaustavljeni trenutak, tada Multimedija nastoji zaustaviti trenutak da nastavi. Radio sam GIF animaciju, dobio sam znatiželjnu multimediju. Ali svakako morate napraviti video.

– Postoji mišljenje da će Multimedija” pojesti ” fotografiju, kakva je multimedija budućnost. Što misliš??

– Multimedija je više za Internet, a fotografija može biti svugdje i živjeti u bilo kojem prostoru: na zidu, u knjizi, u novinama, časopisu. Može postojati u obliku otisaka.

– Činjenica da je časopisa sve manje, ne smeta vam?

– Pa što?? Normalan proces, život ide dalje. Možete objaviti autorsku knjigu.

– Da, svaki fotograf ima tako fantastičnu priliku-objaviti vlastitu knjigu. Sjetite se koliko je godina svaki fotograf koji poštuje sebe išao u knjigu. Knjiga se smatrala svojevrsnim vrhuncem. Sada-poslao sam materijal na internetski resurs koji objavljuje knjige, a tjedan dana kasnije u rukama imate pravu knjigu. To je sada dostupno i mladom i zrelom autoru. Fotografija ima budućnost, kao što mislite?

– Da, ona je mlada umjetnost, ima samo 174 godine. Fotografija se mijenja i razvija u sebi. Ako je slika ili skulptura smrznuta iznutra, ograničena instrumentom i platnom, tada se fotografija stalno mijenja, živa je.

– Kako vidite fotografa za nekoliko godina, na primjer, za deset?

– Negdje sam pročitao da su izdali naočale s kamerom. Idi i Snimaj. Evo ga-budućnost fotografije. Kamera mi smeta, želim biti nevidljiv. Naočale ili leće. Pogledao, trepnuo, skinuo. Kamera je i štit i prepreka. Ona ometa, ona izaziva. A onda stavite naočale, stavite ruke u džepove — i skinite do mile volje.

– I konačno ćemo dobiti pravu fotografiju?

– Prestat ćemo dobivati reakciju na nas, na kameru. Iako će tada vjerojatno biti doneseni neki zakoni koji će ograničiti našu invaziju na tuđi prostor.

– Ali dok će donositi zakone, dok ne dođu do ruskog zaleđa, nadamo se da ćemo imati vremena ukloniti našu “neizrečenu” zemlju. Drugo je pitanje, ako je sve tako lako, onda zamislite koliko će se povećati volumen snimljenog materijala i gdje će se pohraniti? Tko će očistiti “augejske staje”?

– Nitko, oni će se očistiti.

— Kako se osjećate prema društvenim mrežama, stalnoj javnosti, “lajkovima”?

– Pa, to je vrsta droge: objavljujete slike i čekate ohrabrenje. Ako netko kritizira, to uvijek iznenadi jer se ne prihvaća. Zgodno je čuti mišljenja različitih ljudi kad nešto radite. Kad sam pokrenuo blog o uličnoj fotografiji na engleskom jeziku, imao sam jedan cilj-pokazati da imamo takvu fotografiju. Postigao sam taj cilj: moje su fotografije prije tri godine objavljene u albumu ACEP i primljen sam u međunarodni tim ACEP-ACEP.i odjednom smo shvatili da imamo dobre novinare, ali vrlo malo dobrih uličnih fotografa. Vjerujem da autor koji snima na ulici može sve, On je univerzalni vojnik. Da sam šef i regrutiram ljude za posao, dao bih im kameru s jednim objektivom kratkog dometa i poslao ih vani.

– To jest, odmah bi se, prema rezultatima snimanja, utvrdilo koliko je osoba kontaktna, hrabra, odlučna i prikladna za novinarsku profesiju?

– Da, sve bi bilo jasno.

O čemu sanjaš??

– Sanjam da napravim knjigu i, naravno, sanjam da se naša ruska fotografija digne.

– Kako zamišljate svoj život za deset godina?

– Danas sam se vozio sa snimanja i mislio sam da ću za deset godina imati 55 godina. Hoću li zadržati taj pogon, energiju koja je sada? Nadam se da ću zadržati, da ću biti u službi, da ću pucati i da ću se promijeniti.

Ocijenite članak
( Još nema ocjena )
Dujam Lukić

Još kao mlada, otkrila sam interesovanje za tehnologiju koja transformiše naš svakodnevni život. Taj interes pretvorio se u strast kroz rad sa različitim brendovima i tipovima aparata. Vodeći projekte, od savetovanja do tehničke podrške, stekla sam duboko razumevanje funkcionisanja svakog aparata.

Kućanski aparati. Televizori. Računala. Fotografska oprema. Recenzije i testovi. Kako odabrati i kupiti.
Comments: 1
  1. Luka Jukić

    Koji je najvažniji segment umjetnosti fotografije po vama i kako se on manifestira u radu Artema Žiteneva?

    Odgovori
Dodajte komentare