Tvrtka iPhone i TV kanal Moj Planet predstavljaju novi vrtoglavi projekt. Deset poznatih Hrvatskih fotografa kreće u potragu za najspektakularnijim pogledom na Rusiju. Aleksandar Železnjak-fotograf, ambasador Amaina u Rusiji, glavni urednik Amaina. Zajedno s Aleksandrom idemo u Sjevernu Osetiju.
– Aleksandre, zašto ste odabrali Osetiju za film o tome kako snimiti našu zemlju?
– Osetija je povezana s mojim sjećanjima iz djetinjstva. Postojao je takav časopis “sovjetska fotografija” – jednom sam tamo vidio izvještaj iz Sjeverne Osetije: crno-bijele fotografije na kojima su oronule kule, planine, klisure… prije pet godina otišao sam na snimanje u klisuru Digor — i bilo je vrlo zanimljivo i lijepo. To je tekstura o kojoj malo znamo.
– U sklopu putovanja svakako moramo ukloniti kule. Zašto je to važno?
– Svaki fotograf vjerojatno želi snimiti nešto što još nitko nije snimio, a što nitko drugi nije vidio. Ali ako govorimo o prirodi-gotovo sve je već fotografirano. U tom slučaju, kako možemo iznenaditi gledatelje? Možemo ih iznenaditi samo emocijama, osjećajem, pogledom. A što su kule? Kule su ljudski tragovi u prirodi, stari toliko godina da su se već pretvorili u produžetke planina, postali dio prirode. Pritom nose duh povijesti, sjećanja na ljude koji su ovdje nekada živjeli. A najzanimljivije je da se ljudi ovdje vraćaju! Nadam se da ćemo uspjeti pronaći kule u kojima ljudi sada žive, upoznati obitelji koje su odlučile obnoviti svoje kule predaka. Uvijek sam se pitao kako ljudi čuvaju svoju povijest, svoje korijene. I, čini mi se da je to sada posebno važno, jer globalizacija briše posebnosti mjesta, čini sve isto. Osetske kule, po mom mišljenju, suprotan su fenomen globalizaciji.
– Recite nam više o tome kako se sada obnavljaju kule predaka.
— Tijekom naše ekspedicije posjetili smo klisuru Kurtatina, gdje je obitelj obnovila toranj i pozvala nas da vidimo kako funkcionira život, kako obnovljene kule žive i postoje. U Osetiji ih doista mnoge obitelji obnavljaju kao sjećanje.
– Aleksandre, imate veliko iskustvo fotografa putovanja. Koji su osnovni principi pejzažne fotografije?
— U pejzažnoj fotografiji vrlo je važno da postoji višestrukost, tako da slika nije ravna, već duboka. Višestrukost se postiže prvenstveno bojom i svjetlošću. Čak i ako nema razlika u reljefu, mrlje u boji i svjetlosti učinit će sliku dubokom. U tom smislu, Osetija je samo poklon pejzažnom fotografu. Na primjer, u klancu Kurtatina, sjećam se, fotografirao sam uzorni višedimenzionalni krajolik: prema prvom planu imali smo rijeku, u drugom planu-greben s kulama, zatim još nekoliko grebena: jedan, drugi, treći, a na samom vrhu-Ovo je veliki kavkaski greben. Takve se slike, naravno, mogu snimati jako dugo, jer se svjetlost mijenja, vjetar, tjera oblake, pojavljuju se sunčeve zrake. Općenito, pejzažna fotografija zahtijeva puno vremena. Ponekad, da biste dobili dobar okvir, možda trebate postaviti šator i čekati upravo takvo svjetlo koje će vam omogućiti da napravite ne samo okvir, već i lijepu sliku.
— Postoje neke posebne osobine koje pejzažni fotograf mora razviti u sebi?
– U pejzažnoj fotografiji glavna stvar je ne biti lijen. Ujutro se trebate popeti na planinu i popeti se više. Da biste snimili stvarno lijepu sliku, morate se popeti vrlo visoko.
– Na ekspediciji u Osetiju postavili ste si zadatak snimiti priču, razgovarati s ljudima. Uspjelo je?
– Dobro izvještavanje je kako napraviti dobar boršč. Trebalo bi biti sve-i krajolik, i ljudi, i makro fotografija. Reporter bi trebao biti u stanju snimiti žanrovski život, uroniti u okoliš, ljudima, ne bojati se ući u njihovu kuću. Fotografi početnici često imaju takav stupor: kako ću ući u kuću, kako ću početi snimati? Kad sam studirao fotografiju na Odsjeku za novinarstvo Moskovskog državnog sveučilišta, imali smo ovu vježbu: pucati ljude, ne bojati se. Uzmeš kameru i pucaš ravno u čelo bez pitanja. Jedan, jedan, jedan, i otišao. To je tako zdrava novinarska drskost. Pokušajte uzeti široki kut od 16 milimetara, uđite u obitelj i počnite fotografirati. Nije lako. Kad uđete u prostor stranaca, morate shvatiti što je moguće, a što nije, gdje je granica koju ne možete prijeći. A što se tiče Osetije, ljudi su gostoljubivi, možete odletjeti u dvorište, pozdraviti djeda i pridobiti ga k sebi, nasmiješiti se. Općenito, osmijeh je najbolji način za započinjanje razgovora.
– Kada putujete, koristite tehnologiju. Zašto?
– Iphonemože se nositi s teškim uvjetima snimanja. Možete ga spustiti s planine u tu dolinu, a zatim ga tamo pronaći – i to će uspjeti. Čini mi se da pomoću njega možete zabiti čavle i nastaviti fotografirati. Za mene je Internet kao produžetak ruke, tako da ima udobnu ergonomiju.
Pogledajte program “Fotoekspedicija ” Hrvatska”. U objektivu” s Aleksandrom železnjakom na TV kanalu “moj planet”.
Kako su Aleksandra i Sjeverna Osetija-Alanija povezani na internetu? Možete li mi reći više o njihovoj vezi i ulozi koju igraju u digitalnom svetu?