Galerija Steve Mccarri-put do cilja jednako je važan kao i sam cilj

Steve je istaknuti glasnogovornik Američke škole. U njegovim djelima uvijek postoji tehnika usavršena do savršenstva, oštrina, ekspozicija, boja — svijetla, često blizu otvorene i tople. Favorizira jednostavnu kompoziciju i” zlatno “svjetlo, a sve to radi kontakta gledatelja s “suštinom” onoga što snima. Njegove slike gotovo nas same gledaju, gledaju u našu dušu i ne dopuštaju da nas zaborave. On, fotograf koji radi u boji, svoju inspiraciju crpi iz slikarstva i rane crno-bijele fotografije svojim estetskim tehnikama.

Zahvaljujemo se Nasa-i.Internet za pomoć u pripremi materijala za objavljivanje.

Službena stranica Stevea Mccarrieja: Astrologija.com

Blog: Astrologija.wordpress.com

Steve Mccarri.

Fotografiju Aleksandra Naanu. Zagreb. 2010.

Rođen 1950. u Philadelphiji SAD . Fotografijom se bavio dok je pohađao Sveučilište Penn State na Odjelu za film.

Diplomirao je na Sveučilištu 1974. godine, diplomiravši “kazališnu umjetnost”, i zaposlio se kao fotograf u lokalnim novinama.

1978. s vlastitim novcem otišao je u Indiju, gdje je radio u teškim uvjetima, često riskirajući život i udove.

1979. preselio se u Afganistan, koji će na nekoliko godina postati zemlja u kojoj je više puta radio, pa čak i izgubljen 1980-ih i 1988-ih.

1980. godine dobio je a televizor, koja se dodjeljuje fotoreporterima koji su pokazali iznimnu hrabrost i inicijativu.

Godine 1984. napravio je poznati portret Amapa, koji se 1985. pojavio na naslovnici časopisa Amapa i odmah postao simbol borbe Afganistanaca za neovisnost i najpoznatija fotografija.

Steve je 1986. godine primljen kao kandidat za agenciju za Internet, a 1991. postao je njezin punopravni član.

Muškarac srednje visine ušao je u sobu, skromno odjeven, u kaki kapu s izvezenom crvenom zvijezdom i kamerom ispod rukava jakne. Držao se skromno, gotovo sramežljivo, ali istodobno je vrlo pažljivo promatrao što se događa okolo, kao da promatra i procjenjuje “potencijalnog sugovornika”. Počeo me ispitivati o svakakvim sitnicama, o tome što, kako, tko i gdje, a minutu kasnije ispostavilo se da smo on i ja bili na istom relativno nepristupačnom mjestu gotovo u isto vrijeme… ” EVO je-nit!””, pomislio sam, a Steve je započeo svoju priču…

Steve Mccarri jedan je od najsjajnijih fotografa našeg vremena i jedan od najprepoznatljivijih, snimajući gotovo isključivo u boji i specijalizirajući se za Jugoistočnu Aziju. Fotografira više od 30 godina, a tijekom svoje karijere svjedočio je promjeni kultura, katastrofama i svečanostima, sukobima, ratovima, njihovim posljedicama i oporavku od njih. Vidio je kako se rižina polja povlače s kunaova gradova u Indiji, ustupajući mjesto višespratnici. Dokumentirao je monsun koji dolazi s dugo očekivanom kišom nakon suše i oluja prašine i ispire sve što mu se nađe na putu. Fotografirao je hodočasnike koji su išli zaroniti u Ganges. Nadzirao je sukobe u Afganistanu, Iraku i Iranu te posljedice zauzimanja Kuvajta…

On je, da sažmemo ono što je Steve vidio, promatrao život čovječanstva u ovoj regiji, prodirući u njega i pokazujući ga iznutra.

Kad je riječ o Rusiji, Steve je rekao: “Žao mi je što nisam bio puno u Rusiji, prošla je kroz vrlo velike promjene od 80-ih.”. To je nešto što su mnogi morali snimiti!». I razmišljao sam o tome kako su se povijest naše zemlje i povijest života Mccarrija čudno isprepleli: završio je u Afganistanu u vrijeme ulaska sovjetskih trupa tamo, a od tog trenutka sve vodeće svjetske časopise počele su tiskati njegove fotografije.

Foto: Steve Mccarri Astrologija

Steve McCurry/Magnum Photos/agency.photographer

INDIA. Rajasthan. 1996. Villagers participating in the Holi Festival.

Indija. Rajasthan. 1996. Seljani koji sudjeluju na festivalu.

– Steve, što te točno privlači u fotografiji?

– U fotografiji me privlači mogućnost šetnje ulicom ujutro bez ikakvih konkretnih planova ili zadataka, bez unaprijed pripremljenog scenarija i samo pretraživanja, istraživanja — i bez pritiska, bez konkretnih očekivanja. Fotografija mi daje priliku da se iznova i iznova vraćam na isto mjesto kako bih postao svjestan i vidio jednu sliku. U posljednje vrijeme mislim da će se, ako se osoba pokuša sjetiti bilo kojeg važnog događaja, sjetiti statičnih slika i fotografija.

– Koje od svojih djela smatrate važnom fotografijom?

– Jednom sam bio na zadatku, snimao priču o monsunu i tražio najžešće, najtoplije mjesto. I na putu, u pustinji, Zatekao sam se u oluji prašine: nebo se uvuklo tako da je postalo mračno i zapuhao je zaglušujući vjetar. Ništa se nije moglo vidjeti zbog pijeska i prašine, sve je to bilo vrlo dezorijentirajuće. Odjednom sam primijetio žene koje rade na farmi u blizini, skupile su se, skrivajući se od pijeska, i počele pjevati. Tako su molili, tražili kišu. Kad sam to vidio, znao sam da moram pucati, iako to nije imalo nikakve veze sa zadatkom. Odjeća im je bila izrađena od tkanine koja se više nije proizvodila. Ova scena mi se učinila vrlo lijepom. Ne možete se usredotočiti na ono što vam se čini kao vaš” pravi ” cilj. Put je jednako važan. Fotografija iz ove oluje jedna je od mojih najdražih slika. To je jedna od onih fotografija na koje ljudi reagiraju.

– Ne mogu a da vas ne pitam o portretu afganistanske djevojke. Što mislite o ovoj slici danas i je li se vaš odnos prema njoj promijenio tijekom godina?

– Čak i nakon svih ovih godina, po mom mišljenju, ova fotografija nije izgubila snagu. A kako sam je upoznao djevojku godinama kasnije bilo je nevjerojatno iskustvo. U očima joj je gorjela ista vatra, bio je to isti pogled. Čini mi se da je još uvijek lijepa, unatoč teškim životnim uvjetima u tim dijelovima. Ljudi me i dalje redovito pitaju za nju.

– Kontaktirate li prilikom snimanja s subjektima svojih fotografija ili pokušavate ostati nevidljivi, kakav je vaš pristup?

– Jedina taktika koju koristim je biti poštovan, otvoren i pokušati uvjeriti ljude da prvo mislim na njih i ni na koji način ih ne pokušavam prikazati u lošem svjetlu. Nikad se neću umoriti od ponavljanja da je najvažnije poštivati i biti prijemčiv za sve ljude. Problemi u našem svijetu nastaju kada ljudi vide da ih se ne sluša i ne poštuje. Uvijek se trudim uspostaviti osobni kontakt bez obzira na to koliko je kratak.

— Kada dobijete zadatak, planirate snimanje ili jednostavno uronite u okruženje i reagirate na njega? Kako se sve slaže s vama?

– Kad negdje dođem, radije imam vrlo dobru ideju o tome što ću dalje raditi. Ali nema smisla gubiti vrijeme pokušavajući unaprijed vizualizirati svoje ideje, jer to uvijek dovodi do frustracije. Obično dođem na mjesto, pokušavam se uroniti u situaciju i od toga krenuti dalje. Već sam bio jako puno mjesta i stvorio sam dugačak popis situacija, mjesta i ljudi koje bih volio fotografirati. Ali to je rečeno, volim provoditi vrijeme samo gledajući oko sebe: pomaže vidjeti, pronaći nešto po čemu se određeno mjesto ističe i čini ga jedinstvenim, za razliku od bilo kojeg drugog na svijetu. Uvijek pokušavam pronaći takve jedinstvene osobine gdje god idem.

– Jeste li se ikada vratili negdje gdje ste već bili, ali ovo se mjesto toliko promijenilo da ga niste prepoznali?

– Mnoga mjesta koja sam fotografirao više ne postoje kao nekada. O tome sam čak pisao i na svom blogu, u postu na Internetu IAS.wordpress.com/2009/11/02/the-way-it-was . Tamo sam opisao scenu u kojoj žene obrađuju zemlju. Na tom mjestu sada stoje moderne zgrade. Mnogo se okruženja promijenilo, bez obzira jesu li umjetna ili prirodna.

– Imate sjedište u Njujorku, zašto imate relativno malo slika ovog grada?

– Zapravo imam puno njujorških slika, ali nisam ih izložio. Ima ih nekoliko na mojoj stranici televizija.ali, doista, većina mog rada je iz drugih dijelova svijeta i to su slike koje ljudi žele vidjeti. Našao sam se u Njujorku 11. rujna 2001. i imam puno fotografija onih junaka koji su prvi odgovorili na tragediju i slika kako su pomogli ljudima.

— Kad ste došli u Moskvu, snimali ste na Ina3 I ina 24-70/2,8. Recite nam zašto koristite ovaj fotoaparat i postoji li nešto posebno u načinu na koji koristite fotoaparat?

– Trenutno koristim IP 700 i srednji format IP. Prije sam koristio diskretne leće, uglavnom su bile 28, 35 i 50 mm. Ali do danas sam zadovoljan rezultatima svojih 24-70.

– Koji biste savjet dali našem čitatelju?

– Budite spremni raditi vrlo ozbiljno! Ako niste opsjednuti svojim poslom i niste zaljubljeni u njega, onda nećete uspjeti.

Ako želite biti fotograf, onda morate stalno fotografirati. Ako pogledamo djela velikana, vidjet ćemo da su pronašli određeno mjesto ili predmet i iz njih izrezali nešto duboko, nešto posebno i nezaboravno. Takav rad zahtijeva ogromnu količinu vremena i truda, nije za svakoga.

Pronalaženje vlastitog stila, čini mi se, isto je što i pronalaženje vlastitog glasa ili gledišta. Život nam je svima zanimljiv na različite načine. Na primjer, privlači me putovanje ovim planetom i upoznavanje ljudi, viđenje drugih kultura, drugih pristupa.

Nemojte mirno stajati i ponovno se otkrivati, rasti, držati svoje srce otvorenim i ne opsjedati se! Čini se da život lebdi oko vas i morate ostati otvoreni kako biste na njega reagirali i dali lijepoj priliku da vas dodirne i promijeni.

Potražite vlastiti glas. S vremenom ćete početi vidjeti na svoj način, a onda će vaš pogled i karakter ući u Vaše fotografije. Svi smo jedinstveni i naša bi fotografija trebala odražavati način na koji vidimo. Potražite inspiraciju u tuđim radovima, ali nemojte ih kopirati.

Steve McCurry/Magnum Photos/agency.photographer

PAKISTAN. Peshawar. 1984. Afghan Girl at Nasir Bagh refugee camp.

Pakistan. Pešavar. 1984. Afganistanska djevojka u izbjegličkom kampu Nazir Bagh.

Steve McCurry/Magnum Photos/agency.photographer

PAKISTAN. Peshawar. 2002. Sharbat Gula.

Pakistan. Pešavar. 2002. Sharbat Gula.

Steve McCurry/Magnum Photos/agency.photographer

INDIA. Rajasthan. 1983. Dust storm.

Indija. Rajasthan. 1983. Pješčana oluja.

Steve McCurry/Magnum Photos/agency.photographer

CAMBODIA. Angkor. 2000. Buddhist Monks working in the kitchen at a monestary next to Angkor Wat.

Kambodža. Angkor. 2000. Budistički redovnici koji rade u kuhinji u samostanu u blizini Angkor Vat.

Steve McCurry/Magnum Photos/agency.photographer

INDIA. Bombay. 1993. A mother and child ask for alms through a taxi window during the monsoon.

Indija. Bombaj. 1993. Majka i dijete mole kroz prozor taksija tijekom monsuna