Fotografkinja Maria Pleshkova: autoportret u kuli od bjelokosti

Priča se postupno ubrzava, sada je postigla nevjerojatno brz tempo: brojanje ide danima, ponekad satima, čak i minutama. Svaki dan je splet događaja, od mikroskopskih do svjetskih. Istodobno, suvremeni svijet je segmentiran. A sve što se događa unutar svakog segmenta zanimljivo je, u pravilu, samo izravnim sudionicima događaja. Tako je i s fotografijom. Sve se više stječe dojam da fotografija postoji zbog sebe, a fotografi se sve više zatvaraju u svoj toranj od bjelokosti. Osobi koja je daleko od fotografskog života bit će strana i estetika moderne umjetničke fotografije, a ponekad i previše krute teme fotoreporterstva. Mišljenja ljudi koji nisu uključeni u fotografski proces kreću se od “pa što je u tome posebno?”prije” užas, zašto to uopće treba snimati?».

Autoportret. 2012.

Maria PLESHKOVA-dokumentarna fotografkinja. Rođena je U Zagrebu 1986. godine.

Obrazovanje

2012 — XXV Barnstorm: the Eddie Adams Workshop, Jeffersonville, New York.

2010-2011-tečaj Tatjane Danillanc “stvaranje kratkog filma: teorija i praksa”, Škola vizualnih umjetnosti.

2010. – tečaj Sergeja Maksimišina ” Fotoreporterstvo. Fotografija u časopisu. Foto priča”, Škola vizualnih umjetnosti.

2009-2010 — program profesionalne prekvalifikacije” Fotoreporterstvo”, Moskovsko državno sveučilište. M. U. Lomonosov.

2003-2008-Pravni fakultet, Moskovsko državno sveučilište im. M. U. Lomonosov.

Izložbe i festivali

2013-asa asa : asa Pariz, Francuska

2012-skupna izložba ” mlada fotografija 2012 2/2. Stvarnost/Krajolik ” Sankt Peterburg, “Fotodepartment” .

2012. — međunarodni Moskovski Festival Interneta: skupna izložba “svijet bez žena” Zagreb, Centar za dizajn interneta .

2012. – Televizija Arles, Francuska .

2012-skupna izložba “mladi fotografi Rusije 2012” Čeboksari .

2012. – skupna izložba “Fotoboloto i foto šećer. Kronike okovane zemlje. Zima dvanaeste godine” Zagreb, Centar za fotografiju im. braća Lumiere .

2011. — Festival europskog filma u Sevilli Sevilla, Španjolska .

2011. – Međunarodna izložba mlade umjetnosti “radionica 20′ 11. Danas sutra”: program “Arthouse u kratkom metru”, kustosica Tatiana Danillanc Zagreb, Moskovski muzej moderne umjetnosti .

2011. – skupna izložba “mladi fotografi Rusije 2011” Kazan .

2011. – grupna izložba učenika Vladimira Vjatkina “odsjaj majstora” Zagreb,” foto centar ” Sindikata novinara .

Nagrade

2012. Astrologija: počasno priznanje.

2012. NASA: finalist.

2012. Mladi Hrvatski fotografi: pobjednik.

2012 China International Press Photo Contest: Gold prize — Nature & Environment News Stories.

2012 China International Press Photo Contest: Bronze prize — Art Culture & Entertainment News Stories.

Muškarac u maski Gaja lisice tijekom neovlaštene akcije u televizijskom centru “Ostankino”. 2012

Ali reći da fotografija postoji sama po sebi ne bi bilo sasvim točno. Umjesto toga, riječ je o fotografiji kao dijelu suvremene umjetnosti koju karakterizira rašireno zamagljivanje granica-i zemljopisnih i žanrovskih. U doba globalizacije informacijsko-kulturni prostor postaje manje-više jedinstven, iako, naravno, svaka regija zadržava svoju specifičnost: Europska suvremena umjetnost razlikovat će se od azijske.

I unutar zasebne regije: Španjolska fotografija bit će nešto drugačija od, na primjer, Norveške. Zamagljivanje granice između umjetnosti, točnije miješanje svega sa svime, također se događa. Fotografija koegzistira sa zvukom i videom unutar jednog audiovizualnog djela, slikarske i fotografske tehnike koegzistiraju na istom platnu, slika se povezuje s tekstom.

Kao rezultat simbioze rađaju se ne samo nova značenja, već i novi žanrovi, na primjer, Multimedija, koji kombiniraju različite medije i temelje se na zakonima dramaturgije. I to je samo jedan primjer. I druge umjetnosti prodiru jedna u drugu. Što će se dogoditi kao rezultat-ne usuđujem se predvidjeti. Želim vjerovati da će se u umjetnosti dogoditi nešto novo, a to neće postati stvar u sebi, niti ćemo biti svjedoci igre perli, kao što je to bio slučaj u romanu Hermanna Hessea.

Iz projekta “Dani rata: intimni dnevnik”.

Oživite okvir

Fotografija nije objektivna i nikada nije bila. Za mene je još jedan kriterij mnogo važniji. Fotografije su “žive” i “nežive”. U “neživim” bi se činilo da je sve dobro: svjetlost, boja, sastav i zaplet. Ali slika izgleda mrtva, ne privlači pogled, ne tjera gledatelja da diše, zaboravlja se odmah nakon gledanja. Nasuprot tome, “živi” možda nisu idealni u smislu tehnike i kompozicije, ali drže gledatelja na nogama, daju hranu umu i srcu.

To je za mene fotografska istina. Koliko se osjeća kadar? S jedne strane, energija izvana, empatija, empatija. Postajete predmet svog snimanja, živite tuđi život i na trenutak postajete netko drugi. U tome postoji i samoodricanje i znanje o svijetu. I to ne ovisi o tome što točno snimate: skupovi U Zagrebu, posljedice poplava na Krimsku, svakodnevni život ruskog zaleđa, vlastiti autoportreti.

S druge strane, stavljate se u okvir sebe. I na neki je način svaki kadar autoportret. Iz simbioze vanjskog i unutarnjeg dobiva se živi figurativni okvir, koji gledate i ponekad ne možete razumjeti u čemu je magija. A magija je u tome što se sama bit pojavljuje iza platna vidljivog. Drugim riječima, stvari na takvim okvirima postaju ideje stvari, prema Aristotelu.

Maskirani muškarac Vladimira Putina tijekom skupa na Aveniji akademika Saharova. 2011

Prostor u čahuri

Tehnika, uključujući fotografsku opremu, brzo se razvija i poboljšava, svake godine sve brže. Čovječanstvu su trebala stoljeća da dobije prvu fotografiju, desetljeća da dizajnira digitalni fotoaparat. Sada se novi proizvodi pojavljuju svake godine… i sve manje iznenađuju.

Čovjek se umara od svijeta koji se stalno mijenja oko sebe — i povlači se u sebe, daleko od globalne svjetske krize. To se odnosi i na ekonomsku krizu i neizvjesnost o vlastitoj budućnosti; i kulturnu krizu, i tempo života koji se svake godine ubrzava, i lavinski tok informacija. Osoba odlazi u svoju unutarnju “čahuru”, postaje zainteresirana za vlastiti unutarnji prostor.

Zanimanje za unutarnji svijet osobe — i u modernoj fotografiji. Pogled fotografa sve se više fokusira ne na vanjski svijet, već na unutarnji. Ne istražuju se daleke zemlje sa svojom egzotikom i ne vrućim događajima, već ljudski mikrokozmos. Tome se dodaje i činjenica da blogovi i društvene mreže postupno zamagljuju granicu između intimnog i društvenog, navikavaju osobu na činjenicu da osobno može postati javno vlasništvo.

Fotografija je dokumentarne prirode, bilježi okolnu stvarnost. Čini se odakle dolazi psihologizam? Ali-uzima se. A iskustva, strahovi, misli prikazani su u kadru. Projekti su različiti: netko snima svoje obitelji i voljene, netko voli autoportrete, netko se fokusira na svoj unutarnji svijet. Svatko ima različite ciljeve. Netko ima priču o globalnom problemu na primjeru bliskog okruženja, netko ima samospoznaju zahvaljujući fotografiji, netko ima iscjeljenje i umjetničku terapiju.

Sudionici skupa na močvarnom trgu. 2011

Fotograf Angelo Meredino TV snima priču o svojoj supruzi koja se bori s rakom dojke. Oženio se djevojkom iz snova, a šest mjeseci nakon vjenčanja dijagnosticiran joj je rak. Tijekom četiri godine Angelo pomaže supružniku i dokumentira njezinu borbu s bolešću. Giovanni Cocue TV snima priču o vlastitoj sestri Monji, Hendikepiranoj od rođenja. Obje su priče potresne.

Značajnu ulogu igra razina povjerenja između fotografa i modela. Jedno je kad se fotograf pojavi niotkuda. A sasvim je drugačije kad je fotograf vaša voljena osoba. Naravno, talentirani fotografi mogu pronaći pristup gotovo svakoj osobi, sprijateljiti se, pridobiti, osjetiti svoj model. Ali ako godinama živite s osobom rame uz rame, razina empatije bit će mnogo puta veća.

Ne želim reći da je fotografiranje voljenih osoba jednostavno. Ne. Ponekad znate svoj model tako dobro-svaka gesta, nijanse raspoloženja — da ne razumijete s koje strane pristupiti. I još više-odgovornost. Osjećate odgovornost prema svima koje snimate, nije važno tko je on: bliski rođak ili osoba koju vidite prvi put. Njegova slika ostaje na vašim fotografijama. Kako ste ga vidjeli i uhvatili, tako će ga svijet vidjeti i pamtiti. Pred voljenim osobama osjećate dvostruku odgovornost: a priori vam se vjeruje. Ovakve priče nisu samo priča o ljudima koji se bore s bolešću. Oni utječu i na same fotografe koji pomažu u ovoj borbi i sudjeluju u njoj.

Druga kategorija osobnih priča su autoportreti. Žanr autoportreta postoji već duže vrijeme i zauzima posebno mjesto u umjetnosti. Ciljevi stvaranja autoportreta mogu biti različiti. S jedne strane, to je samospoznaja, razumijevanje vlastitog karaktera, vlastitih prednosti i nedostataka, odraz na temu vlastitog izgleda. U vrijeme stvaranja autoportreta umjetnik odgovara na pitanja “Tko sam ja?”, “kakav sam ja?». Druga strana žanra je samopozicioniranje. Autoportreti ne odgovaraju uvijek stvarnosti i ne prikazuju ono što osoba zapravo jest, već ono što želi biti ili izgledati u očima drugih.

A žanr koji mi se čini najzanimljivijim i najtežim za utjelovljenje je fotografiranje nevidljivog, poput unutarnjih stanja. Kako razgovarati o strahu, o strasti, o melankoliji? Oni su nevidljivi, oni su u nama. A fotografija nije umjetna, u njoj ne možete smisliti i odabrati boju, miješati boje, prikazati apstrakciju koja će kod gledatelja izazvati određene emocije.

Fotografija je dokumentarna, fotograf ima pri ruci samo okolnu stvarnost, opipljivu i materijalnu. Uznemirujuće fotografije Antoinea d ‘Agatea aim’ Aimas i Michaela Ackermana Aimas uranjaju gledatelja u unutarnje svemire. Mračni su i emotivni. Na njima, iza platna materijala, vidi se savršeno. Japanski fotograf Hiroshi Sugimoto TV istražuje u fotografiji protok vremena. Zahvaljujući izuzetno dugim ekspozicijama, fotograf u jednom kadru snima cjelovečernji film, Gorenje svijeće, promjenu razdoblja…

Uvijek sam se pitao kako pomoću vizualnog alata možete prikazati nevidljivo. A za mene je uvijek izazov uhvatiti ono ili ono što se ne može vidjeti okom na fotografiji.

Lutka u izlogu i sudionici povorke ulicom velika Jakimanka. 2012

Izvještaj iz vlastitog doma

Osobno fotografiranje možda je već trend u modernoj fotografiji. Ovaj trend me dotaknuo, međutim, u trenutku kada sam došao do projekta, uopće nisam razmišljao o tome što je moderno i relevantno. To je otkriveno kasnije, kada je projekt bio spreman.

2012. Libijski građanski rat. Događaj koji je mnoge novinare izbacio iz svojih domova. Osoba bliska meni otišla je u Libiju. Stvarno sam ga željela slijediti, ali nisam mogla. Kako se kasnije ispostavilo, točno je što je ostalo.

Prvo, bio bih još jedan mladi i” zeleni ” fotograf koji je odustao od rata.

Drugo, govorio sam o ovom ratu iz potpuno drugačije perspektive, iz drugačije perspektive. Vodio sam fotografski dnevnik. Svaki dan je slika o meni i onome što se događa oko mene. Ali oko mene se nije događalo gotovo ništa, pa su to često bili autoportreti, mrtve prirode snimljene u mojoj kući i slike zaslona prijenosnog računala na koji sam cijelo to vrijeme bio doslovno okovan čekajući vijesti. Svaka fotografija bila je popraćena tekstom-naslovom vijesti o onome što se dogodilo u Libiji jednog ili drugog dana.

Dok sam snimala ovu priču, iskreno me nije bilo briga za trendove i trendove moderne fotografije, visoke koncepte i drugu teoriju. Bojala sam se za osobu koja mi je bila draga, bila sam uronjena u vijesti i činilo mi se da sam i sama u Libiji — zaron je bio tako dubok. Kad se osoba bliska meni vratila i kad sam završio svoj projekt, napokon ste se mogli smiriti i pokušati sagledati projekt izvana. Čini mi se da priča nije samo o meni. Ovo je priča o svim ženama koje čekaju svoje favorite iz “vrućih točaka”. Tako su se specifičnosti pretvorile u generalizaciju, a osobno je postalo figurativno. Dobro je što nisam otišla u Libiju.

Članovi punk benda na dvoru Khamovniki. 2012

Dječak u jednom od dvorišta Krimska. Sva dvorišta nakon poplave izgledala su otprilike isto: sloj ljepljivog mulja i hrpe mokrih stvari iznesenih iz kuća. Krasnodarski kraj, 2012