Zanimanje – ratni dopisnik

“Idem pogledati leševe”, ” znate kako lijepa eksplozija može biti?”, “Želim ići u rat! Ovdje je sve dosadno i sivo”, čujem od kolega. Oni koji su doživjeli tragediju obično su joj izloženi na određeni način. Ratni dopisnici nisu iznimka. Na moja pitanja odgovara Antoni Feinstein asa , profesor psihijatrije sa Sveučilišta u Torontu, autor knjige Acea: asa.

Hvala MIA Hrvatska danas na fotografijama koje su dostavljene za objavljivanje.

– Recite nam kako ste započeli. Tko je bio vaš prvi pacijent?

– Bila je to žena. Došla je u moju kliniku prije 14 godina. Njezin mi se slučaj činio vrlo zanimljivim i nakon komunikacije s njom odlučio sam se baviti proučavanjem posttraumatskog sindroma kod ratnih dopisnika. Dugo je radila u Africi, a snimatelj joj je ubijen pred očima. Njezino psihološko stanje postajalo je sve gore i gore i počela je piti alkohol kako bi se opustila. Jako se bojala da će uprava saznati za njezine probleme i otpustiti je. Kad je došla u moj ured, nije mogla govoriti. Nakon terapije, govor se počeo vraćati. Moja pacijentica se oporavila. Nakon toga odlučila se povući iz ratnog novinarstva.

– Zašto ljudi hrle u rat, riskiraju svoje živote? Koja je glavna motivacija?

– Postoji određena skupina ljudi kojima je potreban rizik, koji ne mogu živjeti bez avanture. To ne određuju samo psihološki i socijalni čimbenici. Znate riječ “monoaminooksidaza”, ili skraćeno, MAO?

– Čini se da je to nešto iz biologije.…

– Tako je. To je enzim koji razgrađuje neurotransmitere adrenalin, noradrenalin, dopamin i druge . Brojne studije pokazale su da što je niža razina MAO, to je veća sklonost kockanju i preuzimanju rizika. Da biste godinama radili kao ratni izvjestitelj, morate imati određene biološke podatke. Inače se vaše tijelo ne može nositi: preopasno je.

– Mislim, ako se prvi put okupim u ratu, možete mi reći koje su moje šanse?

– Moći ću vam reći Imate li predispoziciju za ovu profesiju. Ali ne mogu predvidjeti hoćete li biti u redu ili ne, koliko ste osjetljivi na posttraumatski sindrom. Sve je to puno složenije.

– Koliki postotak novinara pati od posttraumatskog sindroma?

– Otprilike 25 posto, što je više od vojske.

– A po čemu se razlikuje od uobičajenog stresa?

– Postoje 3 skupine simptoma. Prva su nametljiva traumatična sjećanja, noćne more. Drugi – problemi u međuljudskoj komunikaciji, izolacija od društva. Treći je povezan s fizičkim manifestacijama: glavobolja, poremećaji pamćenja, nemogućnost koncentracije. Ako patite od posttraumatskog sindroma, trebali biste osjetiti sve tri skupine simptoma. I nastaviti više od mjesec dana.

– Kakve bi mogle biti posljedice?

— Mogu postojati vrlo ozbiljni problemi na poslu i u vezama. Ovisnost o drogama, alkoholizam. Pokušavamo ne razgovarati o tome, ali postoji mogućnost samoubojstva. Novinari koji pate od posttraumatskog sindroma moraju se liječiti. Nakon terapije bit će moguće vratiti se na posao i ponovno otići u zone sukoba. Ako govorimo o osobnom životu, stopa razvoda je prilično velika. Jedan novinar ispričao je kako je poludio nakon poziva svoje supruge. Nazvala ga je i rekla mu da ima ogroman problem: pokvarila se perilica kunalja. U njegovoj stvarnosti postoje i drugi problemi. Prema mom istraživanju, najjači su sindikati u kojima su oba partnera novinari.

— Postoje li spolne razlike? Tko je skloniji poremećajima: žene ili muškarci?

– Žene su sklonije depresiji. Postoje slučajevi kada se posttraumatski sindromi javljaju nakon poroda. Jednu od mojih pacijentica mučile su noćne more nakon što je rodila dijete. Prije toga bila je u više navrata na “vrućim točkama” i nije patila od bilo kakvih mentalnih poremećaja. Žene također češće imaju slučajeve alkoholizma.

– A postoje razlike između pisaca, fotografa i snimatelja?

– Sjetite se Capine poznate izreke: “Ako vaše fotografije nisu dovoljno dobre, niste bili dovoljno blizu”? Fotografi su najbliži i češće doživljavaju posttraumatske poremećaje.

– Kada radite s fotografima, gledate njihove fotografije? Postoji li veza između slike i psihološkog stanja?

– Zanimljivo pitanje! Ne, nikad to nisam radio. Svi ratni fotografi snimaju grozne stvari. Mnoge njihove fotografije nikada neće biti objavljene i nikada ih nećemo vidjeti.

– Ovisi li posttraumatski sindrom o zemlji u kojoj novinar radi?

– Ne znam. I mislim da nitko ne zna. Takve studije nisu provedene. No, većina novinara Čečeniju smatra najopasnijom regijom.

– Jeste li ikada surađivali s novinarima iz islamskih zemalja?

– Ne. Ali jednom su me zamolili da održim zajedničku radionicu za izraelske i palestinske novinare. I evo zanimljivog dijela: svi izraelski dopisnici bili su itekako svjesni posttraumatskog sindroma i njegovih posljedica, dok su njihovi Palestinski kolege prvi put čuli za njega od mene. Muškarci nisu htjeli ništa čuti i rekli su da ih to ne zanima i da im nije potrebno. Žene su, naprotiv, pokazale znatiželju.

– Što se tiče poslodavaca: Mogu li pomoći novinarima i kako?

– Ne treba podcjenjivati ulogu urednika. Moraju biti vrlo pažljivi prema novinarima koji rade u “vrućim točkama”. Mislim da ne mogu biti terapeuti. Ali ako su primijetili promjene u psihološkom stanju novinara, mogu savjetovati da potraže pomoć. Nažalost, urednici često ne obraćaju pažnju i ne žele slušati. Novinar se ne bi trebao bojati kazne, ne bi se trebao bojati otkaza — trebao bi u potpunosti vjerovati svom uredniku. Jako mi se sviđa pristup onamo. Psihološku pomoć shvaćaju prilično ozbiljno.

– Ona je u osiguranju?

– Ne, ona nije dio zdravstvenog osiguranja. Mogu razgovarati o svom iskustvu. S IPHINE poziva me da držim predavanja i vodim radionice. Kad novinar putuje u zonu sukoba, on već zna za mene i uvijek me može nazvati i razgovarati. Ili ga zovem. Kad se vrati, mogu letjeti do njega. Dostupan sam u bilo kojem trenutku. To je metodologija za rad s oceanom. Ne mogu staviti zaštitara na svakog novinara kako bi mu osigurali fizičku sigurnost. Ali uvijek mu mogu jamčiti psihološku pomoć. Također vodim radionice za urednike i menadžere. Obrazovanje je vrlo važno, potrebno je osposobiti rukovodeće osoblje. Slobodnjacima je puno teže, a i u pitanjima fizičke sigurnosti.

– A radite i s rodbinom i prijateljima novinara?

– Prije nekoliko godina radio sam s. Imaju divnu praksu: informiraju obitelji novinara koji rade u zonama sukoba o tome što se događa, gdje se trenutno nalazi njihov suprug, brat, otac. Dakle, rođaci ne ostaju zaboravljeni, svjesni su svega što se događa. Jedna mi je žena jednom napisala: “Supruga ratnog izvjestitelja ne bi trebala biti sebična.”. Dva egoista u obitelji su previše”.

-Na vašoj internetskoj stranici.novinar može odrediti svoje psihološko stanje. Što trebate učiniti za to?

– Trebate mi poslati poruku, a ja ću poslati lozinku. Tada ćete morati odgovoriti na niz pitanja. To je potpuno povjerljivo. Nitko osim mene neće imati pristup tim informacijama. Na temelju rezultata odgovora sastavit će se zaključak je li sve u redu ili je potrebna pomoć psihoterapeuta.

– Ako novinar ne želi potražiti pomoć, a stanje se pogorša, mogu li njegovi najmiliji na neki način utjecati i pomoći?

– U ovoj se profesiji razvila mačo kultura. Nije prihvaćeno govoriti o osobnim iskustvima. Ali ljudi moraju sami željeti biti bolji. Ne mogu doći i reći: “Hej prijatelju, moraš to učiniti, moraš me slušati.”!». Terapija ne djeluje tako. Glavna stvar je napraviti prvi korak sami.