Galerija Dmitrija Markova-djetinjstvo bez djece

Djeca iz sirotišta i neuropsihijatrijskih internata nisu samo junaci priča za mladog fotografa, novinara i volontera Pskovske regionalne javne dobrotvorne organizacije “Rostock” Dmitrija Markova. Pomoć i briga o djeci i tinejdžerima postali su smisao njegova života.

Foto: Dmitrij Markov.

Starija skupina na igralištu predškolskog sirotišta.

Kirovska oblast, Grad Sovetsk, 2007.

Nedavno je u Centru za dokumentarnu fotografiju” IPA”, osnovanom u muzeju i društvenom centru nazvanom po a. D. Saharov je U Zagrebu održao izložbu svojih djela “Bator” u žargonu siročadi tako se zove sirotište , posvećenu onima čije je djetinjstvo lišeno roditeljske pažnje i naklonosti. Prije godinu dana, na “Crvenom listopadu”, njegov multimedijski projekt na istu temu privukao je pažnju mnogih gledatelja. Zamolili smo Dmitrija Da odgovori na nekoliko pitanja.

– Dima, koja je fotografija za tebe?

– Mislim da je fotografija jedan od najboljih alata za informiranje društva o društvenim problemima. Za mene osobno to je vrsta terapije. Ne mogu reći da imam vrlo dokumentarne i istinite fotografije. Snimam nešto dobro, ali, na primjer, loše ili ono što mi se ne sviđa, ne. U konačnici, moje slike su moja ideja o životu i možda sam je malo idealizirao.

– Rekao si da snimaš djetinjstvo. I zašto u sirotištima i neuropsihijatrijskim internatima?

– U početku sam to snimao kao društveni fenomen. Ali u sirotištu nema toliko zapleta koliko bi se moglo činiti. I prije ili kasnije završe. Mislim na one koji sasvim jasno govore o njihovoj pripadnosti sirotištu na primjer, kada djeca stoje u redu za distribuciju u blagovaonici . I u jednom sam trenutku shvatio da sam već sve skinuo i da hodam u krug. Institucije su različite, ali svugdje je isto: isti hodnici, kreveti… postalo je nepodnošljivo. Počeo sam vidjeti da postoje slična djeca, neka tipična sirotišta. I shvatio sam da moram pokazati nešto drugačije.

Jako su me impresionirala sama djeca i neka njihova stanja, zapravo samo djetinjstvo. Nevjerojatna sposobnost da ne očajavate i ne padnete u depresiju, sposobnost da ne postanete ogorčeni i zadržite humanost u bilo kojim uvjetima.

To shvaćamo sirotište nije baš pravo mjesto. Djeca tamo žive. On je njihova stvarnost koju prihvaćaju i na svoj način se raduju u njoj. To me navuklo. Nešto je u meni odjeknulo u tim trenucima i ja sam to popravljao.

– Društvena odgovornost fotografa — u čemu mislite da se očituje?

– Čini mi se da je to spremnost da se učini nešto što ne donosi novac ili bilo kakvo materijalno bogatstvo, ali je potrebno jednostavno zato što smo svi ljudi. Za mene je to vrlo apstraktan pojam. Ne usuđujem se reći sebi da sam društveno odgovoran. Onda se vjerojatno može reći da sam previše društveno odgovoran. Naravno, nikoga ne treba poticati da radi ono što ja radim. Jednostavno mi se sviđa. Našao sam se u tome.

– Mislite li da ako se u očima fotografa dogodi neka situacija, poput one koja uključuje počinjenje nasilja nad drugom od strane jedne osobe, ima li pravo snimati ili bi se trebao zaustaviti i pomoći?

– Vjerujem da je ovdje sve određeno isključivo moralnim kvalitetama osobe koja drži kameru. Vjerojatno mi neće pasti na pamet ideja da u takvim situacijama izvadim kameru. Obično to pokušavam nekako zaustaviti. Iako ne poričem stajalište da ovaj trenutak treba popraviti i pokazati nekome. Tijekom rada s djecom često sam vidio scene kada se dečki tuku, ponižavaju. Pa, Jednom sam upregnuo, drugi, treći, zaustavio zlostavljače, a onda je dijete dobilo još više kad me nije bilo…

– Dakle, u sirotištu je bolje ne zauzeti se ni za koga?

– Morate se uključiti. I uvijek to radim — samo da zaustavim čin agresije. Naravno, onda morate shvatiti. Možda je dijete kralo šest mjeseci svaki dan, napokon je uhvaćeno i sada se vraća. Ali sami procesi nasilja moraju se zaustaviti. Iako to ne jamči njihov potpuni nestanak. Takav se fenomen ne može iskorijeniti našim plemenitim impulsima. A možda ako se to fotografira i prenese publici, nekome gore u mislima nešto će se promijeniti i promjena će započeti.

Nisam spreman reći koja je ovdje perspektiva važnija i ispravnija. Prvo što me pogodilo kad sam ušao u panjeve neuropsihijatrijski internat bilo je da je dijete koje zna čitati u blizini djece s raznim oštećenjima koja ne znaju raditi osnovne stvari. U isto vrijeme, dijete je palo u panjeve iz običnog sirotišta zbog lošeg ponašanja. Shvaćate da će se u nekoliko godina tamo približiti nekome tko se samo ljulja s jedne na drugu stranu. To me jako šokiralo i otišao sam izvući takvu djecu odatle. Sada su ti momci manje-više pričvršćeni, ali općenito se situacija nije promijenila. I ovdje jedan fotograf nije dovoljan. Recimo da će pucati. I što će onda učiniti sa slikama? Ipak se može protumačiti na svoj način, pogrešno. A ljudi su već vidjeli toliko toga da su razvili imunitet. Važno je razumjeti što učiniti sa snimkom, kako je kasnije prenijeti ljudima, kome pokazati i što reći.

— Postoje li značajke fotografiranja u sirotištima i neuropsihijatrijskim internatima?

– Djeca sirotišta lišena pažnje. Stoga često svaku osobu koja dođe u sirotište doživljavaju kao izvor osobne pažnje usmjerene samo na jedno dijete. To je razlika između snimanja u sirotištu i u vrtiću. Tamo su domaća djeca, imaju roditelje i vide fotografa kao fotografa. U sirotištu fotografa žele doživljavati kao prijatelja. I moramo uzeti u obzir da su to momci koji su jednom napušteni, koji se” spajaju ” u institucije. Stoga svaki kontakt s njima nameće određenu odgovornost osobi koja je u njega ušla. Morate biti odgovorni, držati riječ. Ako obećate da ćete djetetu dati fotografiju, onda je morate donijeti. U principu, na njegovoj slici svijeta ništa se neće promijeniti ako ga netko opet prevari, ali svejedno morate pokušati to ne učiniti.

Također je važno zapamtiti da je za nas ovo institucija, a za njih jedino mjesto života. Stoga moramo djelovati vrlo delikatno kako ne bismo povrijedili ili uvrijedili. Zamislite da dođete u svoj dom i počnete fotografirati u trenucima kada jedete ili perete zube. Malo je vjerojatno da će vam se svidjeti. Za njih je to ista situacija, pa morate biti vrlo taktični.

— Koja je glavna poteškoća snimanja u sirotištima i neuropsihijatrijskim internatima?

– Teško mi je napraviti prvi kadar. Izvadite kameru i počnite snimati. Zapravo, u tome je poteškoća. Morate kontrolirati svoje ponašanje, razmišljati o tome što govorite toj djeci. Potrebno je zadržati neki pravi kontakt s njima i istovremeno fotografirati. Nije lako.

— Što znači “pravi kontakt” i kako ga pronaći?

-Prvo, djeci treba posvetiti određenu pažnju, a ne dolaziti samo da naprave karticu. Međutim, ne preporučuje se pretjerana pažnja osim ako tamo ne radite ili ih redovito posjećujete , jer djeca to mogu protumačiti na svoj način. Na primjer, razvili ste prijateljstvo i sada ćete se stalno voziti, a mališani će možda pomisliti da ćete ih pokupiti odande. Teško je održavati kontakt s djecom i istovremeno biti na određenoj udaljenosti.

– Ne mislite li da slike djece iz sirotišta mogu spriječiti čuvanje tajne posvojenja?

– Ne snimam malu djecu. Na izložbi je većina slika koje sam snimio kad sam tek počeo voziti i snimao sve i za sve.

Ne mislim da je u domovima djeteta potrebno fotografirati samo tako, radi snimanja. I ne stavljajte kartice u široki pristup.

– Dima, imaš slike djece koja puše. Ne bi bilo bolje uzeti cigarete od njih, umjesto da ih skinete?

– Ne mogu reći da sam u tom trenutku razmišljao o tim stvarima. Slažem se, pušenje treba nekako zaustaviti. Iako ta djeca tamo imaju toliko problema da mi se pitanje pušenja ne čini najstrašnijim.

Mislim da ne trebate preuzimati funkciju odgajatelja na jednokratnim putovanjima. Bolje je samo razgovarati s njima. Pa, on puši i puši…

Neću tvrditi da je sve što sam tada radio bilo ispravno. Ali i djeca su tamo radila puno takvih stvari koje nisam snimio, ali pored kojih Pušenje blijedi.

– Koja je svrha vaše izložbe? Privucite sponzore?

– Ne samo sponzori. Vjerujem da je u principu potrebno pokrenuti ovaj problem. Djeca ne bi trebala biti smještena u male “koncentracijske logore”, već živjeti u obiteljima. Na primjer, u Kini ne postoje sirotišta za normalnu djecu — samo ustanove za djecu s različitim oštećenjima. Svi ostali žive po obiteljima.

I želio bih privući više ljudi koji bi mogli doći i raditi s djecom. Jasno je da ih ima samo dvoje od stotinu. A to znači da stvari nisu tako beznadne… malo nas je, ali organizirani smo na razini unutarnjih uvjerenja, vjere u resurse pojedinaca i civilnog društva u cjelini.

Prvi dan života u Dječjem selu Fedkovo. Vodovod još nije zakazan, a dečki peru ruke vodom iz bunara.

Pskovska oblast, selo Fedkovo, lipanj, 2009.

Dječak iz velike obitelji koji ujutro pohađa internat.

Pskovska oblast, Grad Pechora, 2008.

Eugene, jedan od momaka koji žive u Dječjem selu Fedkovo, dobrotvornom projektu bo “Rostock”, ljulja se u visećoj mreži.

Pskovska oblast, selo Fedkovo, rujan, 2009.

Sergej suši kunalje u dvorištu Dječjeg sela Fedkovo.

Pskovska oblast, selo Fedkovo, lipanj, 2009.

Miša, diplomirani internat za mentalno zaostalu djecu, zalijeva Jegorom, dječakom iz govornog internata koji dolazi u Fedkovo na vikend.

Pskovska oblast, selo Fedkovo, studeni, 2010.

Stariji dečki Sasha i miša “igraju se” s venom, mlađim učenikom.

Pskovska oblast, selo Bielsko Ušće, kolovoz, 2007.